Stoicizam

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Zenon. Fotografija Paola Montija, 1969.

Stoicizam je antička filozofska škola koja djeluje od 4. st. pr. Kr. do 2. st. po. Kr., a dijeli se na staru, srednju i novu stoičku školu.

Osnivač ovoga pravca je Zenon Kitijski (ne brkati sa Zenonom iz Eleje), a ostali predstavnici su: Hrizip, Seneka Mlađi, Epiktet (koji je bio rob) i car Marko Aurelije.

Stoici dijele filozofiju na: logiku, fiziku i etiku. Tvrdili su da svijetom vlada logos (svjetski um, sudbina) i zbog toga je sve nužno određeno. Centralni problem kojim se bave je etika.

Osnovni moto stoika je: "Život u skladu s prirodom". Mudar čovjek živi u skladu s prirodom i vlastitim razumom, jer tako postiže mir duše. Najznačajnije vrline su: razumnost, pravednost i umjerenost.

Starogrčki stoici vjerovali su u više bogova, ali u isto vrijeme su, slično istodobnim starim Židovima, kategorično odbacili da je Bog nalik čovjeku bilo u obliku bilo u naravi. Boga su zamišljali kao uzor savršenstva te su vjerovali da postoji "um" koji vlada, a nazivali su ga "Logos", za njih je bio stvaralačka vatra i držali su da ta sila proizvodi razna bića, prožima i oblikuje svaku, čak i ljudsku narav.

Još jedna poznata stoička izreka je: "Blažen je onaj koji se zadovoljava onim što ima".

Poveznice[uredi | uredi kôd]

Logotip Wikicitata
Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Stoicizam