Ernest Rutherford (1871. – 1937.) bio je britanski i novozelandski kemičar i fizičar. Studirao je u Cambridgeu te bio sveučilišni profesor u Montréalu (od 1898.), direktor Fizičkog instituta Sveučilišta u Manchesteru (od 1907.) i od 1919. direktor Cavendisheva laboratorija u Cambridgeu. Godine 1903. bio je izabran za člana Kraljevskog društva za poboljšanje znanja o prirodi. Isprva se bavio proučavanjem radioaktivnoga raspada. Prvi je uočio da se zračenje radija sastoji od dviju vrsta zraka (1897.), koje je nazvao alfa- i beta-zrake. Zajedno s Frederickom Soddyjem uveo je pojam vremena poluraspada i izveo zakone radioaktivnoga raspada. Proučavanjem raspršivanja alfa-čestica na atomima, Rutherford je došao do zaključka da atom (čija je veličina 10–10 m) nije cjelovit djelić materije (Rutherfordov model atoma), nego je složen od pozitivne atomske jezgre (veličine 10–14 m) i elektrona koji kruže oko nje: prvi je upotrijebio riječ proton za pozitivno naelektriziranu česticu u jezgri atoma. Od Rutherforda potječe i jednakost za raspršivanje alfa-čestica na atomima; godine 1925. utvrdio je i odstupanje od te jednakosti do kojega dolazi kod vrlo bliskih sudara alfa-čestice i jezgre, kada nuklearno međudjelovanje postaje mnogo važnije od električnoga. Bombardirajući dušik alfa-česticama, Rutherford je 1919. izveo prvu pretvorbu (transmutaciju) jednog elementa u drugi. Za istraživanje radioaktivnoga raspada kemijskih elemenata i radova o radioaktivnosti dobio je 1908. Nobelovu nagradu za kemiju.