Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja prostire se između rijeka Zrmanje i Neretve, od obale Jadranskoga mora do Dinarskih planina. U tom trokutu Hrvatske, na njezinu kamenom tlu, franjevci su bili duhovni pastiri, i učitelji, zaljubljenici jednostavnosti i ljepote, čuvari jezika, djedovskih običaja i zavičajne grude.
Franjevci su se vrlo rano pojavili u našim krajevima. Širili su se postupno, tako da su 1343. godine bile četiri kustodije: Dubrovačka, Splitsko-zadarska, Rapska i Istarska. Godine 1402. stvorena je peta kustodija u Draču, od koje je kasnije nastala Albanska provincija (Ss. Annuntiationis). Iako su franjevački samostani većinom bili u primorju, često gdje su se u starini dizale benediktinske opatije, ipak su franjevci već od početka zalazili i u unutrašnjost. U Bosni 1233. dominikanci postaju propovjednici i inkvizitori protiv heretika-bogumila, ali kako se nisu mogli jače učvrstiti, papa Nikola IV. naredio je 1291. ministru Slavenske provincije – najstarije provincije na hrvatskom tlu nastale oko 1232. – da u Bosnu pošalje dvojicu franjevaca koji su ubrzo u Bosni ustanovili redovničku zajednicu. U prvih pedesetak godina djelovanja postali toliko brojni da su mogli osnovati svoju posebnu provinciju. Budući da je papa Nikola IV. 1288. godine zabranio osnivanje novih provincija u Redu bez izričite dozvole Svete Stolice, franjevci osnivaju nove zajednice koje nose naziv vikarije: te su imale potpunu neovisnost o bilo kojoj drugoj provinciji i direktno su bile podložne generalu Reda, a zbog toga je 1340. godine u Bosni osnovana Bosanska vikarija, a ne provincija.