Whitmorea
| Whitmorea | |
|---|---|
| Sistematika | |
| Carstvo: | Plantae |
| Divizija: | Tracheophyta |
| Razred: | Magnoliopsida |
| Red: | Aquifoliales |
| Porodica: | Stemonuraceae |
| Rod: | Whitmorea Sleumer |
| Vrsta: | W. grandiflora |
| Dvojno ime | |
| Whitmorea grandiflora Sleumer | |
Whitmorea monotipski je rod stabala iz porodice Stemonuraceae, zastupljen jedinom vrstom Whitmorea grandiflora Sleumer. [1]Rod je Hermann Sleumer opisao 1969. na temelju materijala sa Solomonskog otočja. Nazvao ga je po britanskom botaničaru i istraživaču tropskih šuma Timothyju Charlesu Whitmoreu (1935.–2002.), kojega je u izvornom opisu označio neumornim istraživačem Solomonskih otoka.
Opis
Whitmorea grandiflora vazdazeleno je stablo široke krošnje, visoko obično 6–25 m, a iznimno do 30 m. Deblo je ravno, može ostati bez grana do približno 12 m i dosegnuti oko 50 cm u promjeru. Kora je siva do smeđa, glatka ili ispucala. Na močvarnim mjestima mogu se razviti tanki, slabo izraženi pneumatofori, a mlađe grančice i cvatovi često su prekriveni smolastim izlučevinama.[2]
Listovi su jednostavni, spiralno raspoređeni, kožasti i goli, eliptični do duguljasto-eliptični, približno 14–22 × 4–8(–12) cm. Vrh je tup ili plitko urezan, a baza široko klinasta do zaobljena. Imaju 20–25 parova gotovo usporednih bočnih žila i gustu mrežu sitnijih žilica. Peteljka je duga oko 2–4 cm. [2]
Cvatovi su pojedinačni i pazušni. Na vrhu zajedničke stapke razvijaju se tri ili četiri postrane grane, raspoređene križasto poput malena štitca; njihovi su završni dijelovi povijeni i nose po nekoliko cvjetova u škorpionskim cimama. Cvatovi su često djelomično ili potpuno obloženi smolom. Cvjetovi su dvospolni, najčešće peteročlani, rjeđe četveročlani, i za porodicu razmjerno veliki.[2]
Čaška je čašasta, cjelovita i trajna. Latice su duguljaste, 12–15 mm duge, zelenkastožute do bjelkaste, gole i većim dijelom međusobno srasle, dok su slobodne tek prema vrhu. Prašnika je 4–5; niti su linearne i mesnate, s dugim bjelkastim batinastim dlačicama ispod antera i uz konektiv. Antere su linearne i pri osnovi imaju razmaknute polutke.[2]
Plodnica je nadrasla, jednokomorna, s dva viseća sjemena zametka. Njezino je najuočljivije obilježje udubljen vrh nalik obrnutoj čašici, na čijoj se unutarnjoj strani nalazi mala njuška. Plod je duguljasto-elipsoidna, jednosjemena koštunica, približno 3,5–4 × 2–2,5 cm. Pri dozrijevanju je dvobojna: donji dio ostaje gladak i postaje crvenkast, dok je vršni dio svjetliji i papilozan. Za razliku od mnogih drugih Stemonuraceae, plod nema mesnati bočni privjesak.[2]
Rasprostranjenost i ekologija
Vrsta je endemična za Solomonsko otočje, gdje je zabilježena od Bougainvillea na sjeverozapadu do Makire, nekadašnjeg San Cristobala, na jugoistoku. Sleumer je navodi s Bougainvillea, Shortlandskih otoka, Choiseula, Kolombangare, Santa Isabel, Guadalcanala i San Cristobala.
Raste u primarnim i sekundarnim tropskim kišnim šumama, kako na dobro dreniranom tlu šumskih padina i grebena tako i u močvarnim dolinama. Pojavljuje se od nizina do približno 950 m nadmorske visine, a na pojedinim mjestima može biti lokalno česta.[3]
Drvo je razmjerno tvrdo i umjereno teško, kremasto do smećkasto. Lokalno se upotrebljavalo za kolce za sadnju i lakše građevinske namjene.[3]
Sistematika
Sleumer je 1969. rod i vrstu opisao u tada široko shvaćenoj porodici Icacinaceae. Vrsta je prije toga u flori britanskih Solomonskih otoka bila pogrešno određena kao Urandra umbellata; to ime nije sinonim vrste nego pogrešna primjena imena. Sleumer je novi rod smatrao najbližim rodu Stemonurus, od kojega ga je razlikovao mnogo većim cvjetovima, snažnije sraslim laticama i osobito neobičnim udubljenim vrhom plodnice s njuškom smještenom unutar udubljenja.
Kasnija filogenetska istraživanja pokazala su da je skupina oko Stemonurus odvojena od Icacinaceae u užem smislu, pa je Whitmorea danas uključena u Stemonuraceae. Kew rod prihvaća kao monotipski i kao jedinu prihvaćenu vrstu navodi Whitmorea grandiflora Sleumer.