Vojko Krstulović "Švora" (Split, 22. prosinca 1918. - Split, 22. lipnja 1944.), bio je hrvatski politički djelatnik i novinar iz redova HSS-a.
Životopis
Rodio se u Velom Varošu, u siromašnoj radničkoj obitelji od oca Franje, radnika, i majke Barbarine r. Vrdoljak, kućanice.[1] Imao je mlađeg brata, Tonća. Rani gubitak oca je samo pogoršao njegov socijalni status te je u ranoj mladosti spoznao tegobu neimaštine.
Osnovnu školu je pohađao u Splitu. Srednju školu je također pohađao u Splitu. Prvo je išao u sjemenište, a nakon 1. razreda se 1931. prebacio u Klasičnu gimnaziju, gdje je bio razredni kolega s Živkom Jeličićem, kasnije poznatim hrvatskim književnikom.[1] Godine 1934. se kao šesnaestogodišnjak učlanio u HSS.[1] Kad se osnovala Omladinska organizacija HSS-a, kojoj je bio osnivačem,[2] izabran je za njezina prva predsjednika. Bio je ujedno i zadnjim predsjednikom te organizacije u Splitu.[1] Svoj aktivizam nije ograničio samo na grad Split, nego i splitsku okolicu, pa i dalje: Šibenik, Sušak.
Godine 1936. na 1937. je napravio stanku sa školom te je 1937. radio kao sukorektor u Jadranskom dnevniku. Poslije je nastavio školovanje. Otišao je na Trgovačku akademiju, koju je završio u travnju 1941. godine, dolaskom talijanskih okupatora.
Pokrenuo je nekoliko listova, za koje je ujedno i pisao priloge: Novi dani (1938.), Za slobodu i stare pravice (1939.), Pokret hrvatske mladice (1940.). Od 1939. godine je tehnički tajnik HSS-a i pomoćnik Luki Čuliću i Desimiru Jakaši u Hrvatskom radničkom savezu.
Talijanskom okupacijom odlazi u Omiš, koji je bio dijelom NDH, i koji mu je ostao novom adresom sve do pada Italije, kad se vratio u Split. Intenzivirao je suradnju s predratnim HSS-ovcima, osobito s Ivankom Farolfijem.
Bio je student Visoke ekonomske komercijalne škole u Zagrebu.
Komunističkoj partiji Jugoslavije nije bio po volji. U svojim su ga letcima blatili i izrugivali se njegovom radu, prikazivali ga izdajnikom i fašističkim kolaborantom, sumnjičeći ga da je potkazivao sugrađane Nijemcima i Talijanima. 22. lipnja 1944. ga je revolverom ubio Tito Kirigin[1][3][4] i još neki skojevac ispred kuće u Barakovićevoj (na ondašnjem Ustaškom putu kod Barakovićeve).[2] Pred smrt je dobivao prijeteća pisma. [2] Kao velikom radićevcu, mačekovci odmah su tiskali plakat u kojem su pozvali pučanstvo neka u znak žalosti zbog ovog terorističkog čina objesi crne zastave, da ne radi, dok su ustaše službeno zabranile promet na tržištu. Omladinska organizacija HRSS-a dalmatinske Hrvatske objavila je letak te je spjevana pjesma.[2] Suborci su se oglasili osmrtnicom.[2]
U spomen su na Vojka Krstulovića njegovi učenici izdali knjigu Za slobodu i stare pravice.
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Slobodna Dalmacija, Željko Čulić: HSS u Splitu između dvaju svjetskih ratova (8) - Prekinuta mladost Vojka Krstulovića, preuzeto 6. listopada 2011.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Antifašistički Split. Ratna kronika Splita 1941.-1945., preuzeto 9. svibnja 2013.
- ↑ 72. OBLJETNICA LIKVIDACIJE VOJKA KRSTULOVIĆA Objavljeno 22. lipnja 2016. (pristupljeno 18. veljače 2018., te arhivirano na: Wayback Machine i WebCite)
- ↑ Domoljubi su ubijani jer su htjeli slobodu Objavljeno 11. listopada 2015. (pristupljeno 18. veljače 2018., te arhivirano na: Wayback Machine i WebCite)