Toggle menu
310,1 tis.
44
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Vinska kiselina

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija

Vinska kiselina (HOOCCHOHCHOHCOOH, C4H6O6, E334) je bijela, kristalna organska dihidroksijantarna kiselina i jedna od najraširenijih biljnih kiselina. Prirodno se javlja u mnogim biljkama, a njezina kalijeva sol nalazi se u soku grožđa i glavni je sastav vinskog kamena.
Sirovi produkt naziva se birsa. Čisti produkt poznat je pod nazivom čista birsa.

Primjena

Koristi se u proizvodnji žbuke, gipsanih ploča i fasadnih smjesa gdje regulira brzinu sušenja.
Prirodno je biljno sredstvo za reguliranje kiselosti, sekvestrant i antioksidans. Dobiva se iz voća u kojem se nalazi kao slobodna kiselina ili vezana na kalij, kalcij ili magnezij. Uglavnom se dobiva kao nusprodukt u proizvodnji vina. Osamdeset posto ingestirane vinske kiseline unište crijevne bakterije, a preostala količina koja se apsorbira u krv izluči se urinom. Dopuštena je upotreba u ekološkoj proizvodnji namirnica. Namirnicama se dodaje uglavnom po pravilu quantum satis. Smatra se bezopasnom.

Dodaje se u hranu radi postizanja kiselog okusa, a koristi se i kao antioksidans. Upotrebljava se prehrambenoj industriji (najviše u pekarstvu) - kao kisela komponenta za neke praške za pecivo (praške za pečenje), a sa sodom bikarbonom razvija ugljikov dioksid koji poboljšava tijesto.
Također se koristi i kod proizvodnje pjenušaca i vina, gdje ima važnu ulogu u spuštanju pH vrijednosti prilikom fermentacije što sprječava razvoj mnogih nepoželjnih bakterija, a nakon fermentacije djeluje kao konzervans.
Ovisno o vrti grožđa i mjestu gdje se sadi, nisu iste kiselosti mošta, pa se dodaje za povećanje kiselina u moštu i vinu, ali samo u određenim situacijama.

U vinarstvu se ubraja u nehlapljive kiseline. Poželjna u vinu, do određene granice. Ako je tih kiselina manje, što se događa u južnim hrvatskim krajevima, onda je dopustivo dokiseliti vino i obično se dodaje vinska kiselina.[1]

Priređivanje

Vinsku kiselinu prvi puta je iz kalijevog tartarata izolirao perzijski alkemičar Jabir Ibn Hayyan koji je također zaslužan i za brojne druge osnovne kemijske procese koji se i danas koriste. Birsa je bila poznata u stara vremena, no vinsku kiselinu prvi puta je izolirao modernim procesom 1769. švedski kemičar Carl Wilhelm Scheele.

Neutralizacijom natrijevim hidroksidom nastaje natrij-kalijev tartarat, poznat kao Seignetteova sol (Rochelle-sol, prema mjestu Rochelle u Francuskoj), a upotrebljava se kao purgativ.

Mezo- ili racemična vinska kiselina može se sintetski prirediti hidroksiliranjem maleinske ili furmarne kiseline s vodikovim superoksidom u prisutnosti volframovog oksida. Zagrijavanjem s alkalijama obje se forme mogu prevesti u ravnotežnu smjesu.

Fehlingova otopina pripravlja se iz bakrenog sulfata, natrijeva hidroksida i natrij-kalijeva tartara. Tartarat-ion stvara helatni kompleks koji smanjuje koncentraciju bakrenog iona ispod one potrebne za taloženje bakrenog hidroksida. Kompleksna sol nastaje nizom reakcija koje su analogne onima prilikom stvaranja bakrenog kompleksa s biuretom.

Poznat je i tzv. "vinski kamen" (kalijev kiseli tartarat KHC4H4O6) dobiven od vinske kiseline.

Izvor

  • Carl R. Noller; Kemija organskih spojeva. Glavni urednik: Zvonko Vistrička. Izdavač: Tehnička knjiga, listopad 1968.g.. Zagreb. Str. 809..
  1. Prvi hrvatski vinogradarski portal Nenad Bižić: Pretok i bistrenje vina (pristupljeno 1. studenoga 2015.)