Utvrda Zrin

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
Utvrda Zrin
Ruševine srednjovjekovne utvrde Zrin
Ruševine srednjovjekovne utvrde Zrin
Položaj 45°11′54″N 16°22′05″E / 45.198245°N 16.368162°E / 45.198245; 16.368162
Država Republika Hrvatska
Vrsta utvrda
Gradnja 13. stoljeće ili ranije
Građevinski materijal kamen
Obnovljen Početkom 17. stoljeća
Srušen 1577. prvi put srušen
Očuvanost ruševina

Script error: No such module "Infookvir parametar koordinate tracking".

Utvrda Zrin  je  srednjovjekovna utvrda smještena  na padinama Zrinske gore  iznad  današnjeg istoimenog  sela Zrin,  petnaestak  kilometara  sjevernije  od  Dvora, današnjega  općinskog  sjedišta. Zrin  je  u  srednjem  vijeku  bio  vrlo  važan  posjed obitelji Zrinski,  centar velikog  teritorija  uz  lijevu  obalu  Une,  od  Kostajnice  do  Žirovca  i  do vrhova  Zrinske  gore.

Značenje imena

Ime joj  vjerojatno  potječe  od  arhaičnog glagola  zrijeti  ili  zirkati,  što  upućuje na  dobar  vidik  i  veliku  stratešku  važnost  te  utvrde.  Inače  ime  joj  je,  zahvaljujući  slavi  njegovih  vlasnika, postalo  poznato  diljem  cijele  ondašnje Europe.

Povijest

Prvi pisani izvori o gradu Zrinu potječu iz 1295., kao mjestu u kojem je ban Stjepan II. Babonić, posjednik ovih krajeva, pisao neku darovnicu. I 1302. godine Zrin je mjesto pisanja darovnice. Zrin je morao biti jedno od sjedišta obitelji Babonić, koja je u to vrijeme držala dio današnje Banovine i Bosanske krajine. No, Babonići nisu dugo držali Zrin. Godine 1347. kralj Ludovik I. Anžuvinac oduzeo je Zrin Lovri Totu, županu Vašvarske i Šopronske županije[1] i darovao ga Grguru IV. i njegovom štićeniku Jurju III. Bribirskom, u zamjenu za Ostrovicu kraj Zadra. Juraj III. Bribirski tako postaje osnivač loze Zrinski kao Juraj I. Zrinski. Otada Zrinski postupno šire svoje stečevine na područje između gornje Une i Kupe, pa su u kasnom 14. stoljeću zauzimali već veće dijelove današnje Banovine i Korduna.

Gospodarsku moć Zrinski stječu polovicom 15. stoljeća, kada im kralj Matija Korvin dopušta iskorištavanje rudnika srebra i olova u Gvozdanskom. Nikola III. Zrinski kasnije počinje kovati novac na području Gvozdanskog. Opasnost od Osmanlija na ovim područjima osjetila se tek nakon pada Bosne 1463. godine.

Godine 1493. na Krbavskom polju u bitci sa Turcima gine glava obitelji Zrinski, Petar II. Zrinski, a naslijeđuje ga njegov sin, maloljetni Nikola III. Zrinski koji već 1504. godine osniva u Zrinu franjevački samostan, od kojeg se do danas sačuvala samo kapela Svete Margarete u ruševinama. Donedavno je na zapadnom pročelju kapele stajala uzidana nadgrobna ploča Nikole III.

1508. godine, rodio se u Zrinu najslavniji izdanik loze Zrinski, Nikola Šubić Zrinski, a Zrinski su ostali vlasnicima Zrina i nakon njegove smrti kod Sigeta, sve do 1577. godine kad su je osvojili Turci.

Izgled utvrde

Jaki  je  zid  okruživao  ovalni  zaravanak,  a  uz  ulaz  je  bila  visoka  i  jaka kula.  Na  rekonstrukciji  napravljenoj 1700.  godine  uočava  se  da  je  unutar obodnih  zidova  postojala  još  jedna unutrašnja  utvrda  s  dvije  kružne  kule na  obodima.  Na  crtežu  i  drugim  tlocrtima  iz  18.  st.  vidljive  su  visoke  i čvrsto  građene  odaje  koje  su  služile kao  dvor  velikaša  i  za  smještaj  vojničke  posade.  Utvrda  je  bila  mnogo puta  oštećena  u  ratnim  opsadama, ali  je  i  mnogo  puta  obnavljana.  Za obranu  su  je  povremeno  osposobljavali  i  Turci, a danas je  gotovo  potpuna ruševina.  Isti  je  slučaj  s  ruševinama obližnje  gotičke  crkve  Sv.  Marije Magdalene.[2]

Danas se osim bedema, vide  još  i  branič  kula,  trapezasta  kula-bastion  te  tri  ulaza,  nastala  u  tri  različita  trenutka. Gradskih  vrata  srednjovjekovnog Zrina  više  nema;  ondje  se  nalazi  samo  rupa  u  bedemu.  Na  utvrdi  je još  krajem  19.  stoljeća,  kako  spominje  Kukuljević,  bio  zasađen  voćnjak.  

Sjeverozapadni  dio  grada  izgrađen  je  na   stijeni  i  nešto je  izdignutiji  u  odnosu  na  ostalu  površinu  grada  unutar  bedema. Branič-kula  na  jugu  danas  je  prilično  razvaljena,  iako  je  još  pred Drugi  svjetski  rat  bila  pod  krovom.  Kula  je  kvadratna  tlocrta,  a  sačuvana je  do  visine  drugog kata.  Kutovi  su  pojačani  klesanim  kvadrima,  a  sačuvano  je  i  nekoliko  malih  prozora,  te  se  trenutačno  na njoj  vrše  konzervatorski  radovi.  

Zid  bedema  teče  uokolo  čitavog grada  i  na  nekim  mjestima  je  sačuvan  u  većoj  visini.  Vanjsko  lice bedema je  u  lošem  stanju,  oljušteno.  Najstariji  ulaz  u  grad  se  nalazio  na  sjevernoj  strani  s  manjim  vratima  za  pješake  i  većim  za  konje. Pred  ovim  se  dvostrukim  vratima  vrlo  vjerojatno  nalazio  i  podizni most,  a  vrata  su  se  nalazila  na  velikoj  strmini  tako  da  je  jurišanje  na njih  bilo  onemogućeno.  

Do  1975.  godine  na  istočnom bedemu još stajale  dvije  strijelnice  za  kosi  hitac.  Kukuljević u  svojem  radu  o  Zrinu  navodi  da  su  takve  puškarnice  bile  posvuda uokolo bedema. Osim zidova i opisanih pojedinosti, među odvaljenim  kamenjem  pronađeni  su  bolje  klesani  ulomci  stupova,  žlijeba  za  izljev  vode,  nadvoj  jednog  gotičkog  prozora,  a  budući  da  su svi  ovi  komadi  lijepo  klesani,  oni  govore  o postojanju fino izrađenih objekata,  tj.  palača.

U unutrašnjosti utvrde se nalazilo još nekoliko objekata, a među ostalima toranj kvadratna tlocrta u sjeverozapadnom kutu grada i omanji sakralni objekt, nacrtan kao tlocrt romaničkih karakteristika. Ipak,u prvoj polovini 16. stoljeća Osmanlije sve jače ugrožavaju krajeve oko današnjeg Dvora, pa austrijski inženjeri i kapetani sve češće obilaze teren, pregledavajući i zapisujući stanje fortifikacija.

Ivan Lenković, vrhovni zapovjednik kraljeve vojske na hrvatskoj granici, predviđa rušenje grada Zrina, što se ipak nije dogodilo kao što je to bio slučaj s nekim drugim gradovima na Hrvatskoj krajini. Lenković je smatrao da sve utvrde koji su nepodesne za novi način ratovanja, kao i sve manje kule i gradove, treba srušiti, zato da se u njima Osmanlije ne utvrde, a da se obrana treba koncentrirati tek na nekoliko važnijih lokacija.

Komisija koja je obišla Zrin 1563. smatra da grad ipak ne treba srušiti. Zanimljivo je da je komisija zatekla na gradu radnike koji su ga popravljali. Obrambeni zidovi 1577. godine bili su već u jako lošem stanju, tako da zapovjednik obrane grada Toma Dornberg predlaže da se oko zidina podignu bedemi od zemlje koja bi se podupirala koljem i šibljem. Problem grada je, međutim, bio nedostatak vode, pa su se radovi mnogo teže mogli izvoditi. Za vodu su se stanovnici utvrde morali spuštati do potoka. Osmanlije su već krajem 16. stoljeća popalili sva selišta oko Zrina, pa su tek utvrde postale pribježišta seljacima.

U listopadu 1577. godine Osmanlije su osvojili Zrin, a Toma Dornberg opravdava pad Zrina malobrojnošću posade, koja se branila koliko je to bilo moguće. U borbi za Zrin su pali, ili su bili zarobljeni od Osman-lija, dva vojvode, četiri desetnika, jedan zastavnik i dvadeset i pet vojnika. Ostali su se spasili bijegom.

Zrin je vraćen Habsburškoj Monarhiji 1687. godine; grad se tada nalazio u lošem stanju. Nakon protjerivanja Osmanlija s Banovine Zrin je izgubio dotadašnju stratešku važnost, ali se u njem zadržala vojska te je bio obnovljen 1753. god. U doba preustroja Vojne krajine u Zrinu je bilo središte satnije. Početkom XIX. st. utvrda je stradala u požaru, a 1925., u povodu 1000-te obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, Družba »Braće Hrvatskoga Zmaja« obnovila je utvrdu i branič-kulu. Godine 1943. partizani su dinamitom teško oštetili južnu branič-kulu.

Danas

Danas su od te velebne tvrđave ostale samo ruševine, a 2017. godine je počela obnova i konzervacija. Cilj je utvrdu sačuvati i obnoviti, kako bi ta važna povijesno-kulturna baština bila sigurna za razgledavanje. Nakon što je osiguran ulaz u sam prostor utvrde, izvršena je sanacija i rekonstrukcija južnog dijela obrambenog zida starog grada Zrina. Zidovi široki i do dva metra obrađuju se ručno jer se mora  paziti na svaki detalj.[3] Do utvrde se dolazi cestom od Dvora ili Hrvatske Kostajnice.

Literatura

  • M. Kruhek, Fortifikacijska arhitektura Banije s osobitim osvrtom na razdoblje njene obrambene uloge u XVI. i XVII. stoljeću (magistarski rad-neobjavljeno), zagreb 1976.,52
  • Đ. Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920,65
  • M. Kruhek, Krajiške utvrde hrvatskog kraljevstva, Zagreb, 1995., 189
  • Škiljan, Filip, Kulturno-historijski spomenici Banije, SNV, Zagreb, ISBN 978-953-7442-04-0

Izvori

  1. Utvrda Zrin(pristupljeno 28. lipnja 2018.)
  2. Branko Nadilo: Zrinske utvrde u hrvatskom Pounju(pristupljeno 28. lipnja 2018.)
  3. Obnova ruševina srednjovjekovne vojne utvrde Zrinskih u Zrinu(pristupljeno 28. lipnja 2018.)