Trpimirovići
| Dinastija Trpimirović | |
|---|---|
 Pečat kralja Krešimira na kojem piše Sigillum Regis Cresimir Ri Dalmat(C)hroa(t) | |
| Država | Hrvatsko Kraljevstvo |
| Etničko podrijetlo | hrvatsko |
| Naslovi | knez, kralj |
| Osnutak | 9. stoljeće |
| Osnivač | Trpimir |
| Izumrli | 1091. |
| Zadnji vladar | Stjepan II. |
Trpimirovići su hrvatska vladarska dinastija iz koje su u ranom srednjem vijeku birani hrvatski knezovi, a kasnije kraljevi. Ime je dobila po rodonačelniku knezu Trpimiru koji je živio u prvoj polovici 9. stoljeća i za čije vladavine se bilježi prvo važno spominjanje hrvatskog imena (Dux Chroatorum).[1]
Povijest
Trpimirovići su bili vladarska dinastija koja je u prvoj polovici 9. stoljeća zasjela na prijestolje Primorske Hrvatske. Patrimonijalni posjedi Trpimirovića (lat. terra regalis, territorium regale) nalazili su se na području između Trogira i Splita (danas Kaštela - Stombrate, solinsko područje i Klis odakle su vladali), te Splita i Omiša (u poljičkom primorju), a kasnije i u drugim krajevima.[2] S tih posjeda vladari su ubirali prihode (tribatum) što su ih plaćali kmetovi.
Poslije smrti kneza Trpimira, vlast u Hrvatskoj privremeno je preuzeo Domagoj, pripadnik druge vladarske kuće, da bi 878. godine vlast prešla na Trpimirovog sina Zdeslava († 879.), a oko 892. opet na njegova brata Muncimira († o. 910.).
Vladari iz dinastije isprva su vladali kao franački vazali. Sukobljavali su se s Mletačkom Republikom i Bizantom, a pretkraj 9. stoljeća ostvarili su veću samostalnost.
Kralj Tomislav je u 10. stoljeću ujedinio Panonsku i Primorsku Hrvatsku te stvorio Hrvatsko Kraljevstvo. Prema oskudnim povijesnim izvorima za njegove vladavine, Hrvatska je bila moćna država. Na vanjskopolitičkom planu, održavao je savezništvo sa Svetom Stolicom i uspješno se obranio od prodora Mađara, dok je na domaćem planu sudjelovao na crkvenim saborima održanima u Splitu 925. i 928. godine.[3] Borba s Bizantom i Mletačkom Republikom za dalmatinske gradove nastavljena je i u 10. i 11. stoljeću.
Tomislavovi nasljednici nisu uspjeli zadržati stabilnu vlast, pa je zemlju sredinom 10. stoljeća zahvatila dinastička kriza. U borbu između braće Miroslava i Mihajla Krešimira II. umiješao se hrvatski ban Pribina, ukorist potonjeg što je rezultiralo ubojstvom kralja Miroslava 949. godine.[4][5]
Politički i društveni oporavak zemlje dogodio se u vrijeme vladavine Stjepana Držislava, za kojeg splitski kroničar Toma Arhiđakon (1200.-1268.) piše da je primio znakove kraljevske časti te da se od njegova vremena hrvatski vladari nazivaju kraljevima Dalmacije i Hrvatske.[6]
Poslije smrti kralja Stjepana Držislava o. 997. godine, naslijedila su ga tri sina; Svetoslav Suronja, Krešimir III. i Gojslav. Dvojica mlađe braće pobunila su se protiv Svetoslava Suronje, što je izazvalo novi dinastički sukob, koji je završio Svetoslavovim zbacivanjem s prijestolja. Vlast su zajednički preuzeli Krešimir III. i Gojslav. Od Svetoslava i njegova sina Stjepana nastala je loza Svetoslavića, koji su upravljali Slavonijom, a Krešimirovi potomci činili su drugi ogranak, Krešimiroviće, koji su nastavili vladati Hrvatskim Kraljevstvom.
Dinastija je svoj vrhunac doživjela za vladavine Petra Krešimira IV. († o. 1074.), koji je konsolidirao i proširio kraljevstvo, a ugasila se 1091. smrću njegova sinovca Stjepana II., nasljednika kralja Zvonimira koji nije ostavio muškog nasljednika.
Pobočna dinastička linija
Prema Ljetopisu popa Dukljanina, Petar je bio brat kralja Krešimira. Tijekom 10. stoljeća prema tom rukopisu on će postati vladar Duklje.[7] U doba makedonske i bizantske vrhovne vlasti njegovi potomci će prijeći na pravoslavnu vjeru. Tijekom stoljeća njegovi muški potomci će mijenjati ime svoje dinastije najprije u Vojislavljević, a potom u dinastija Nemanjić koja će izumrijeti 1422. godine nakon višestoljetnog vladanja Srbijom. [nedostaje izvor]
Titule hrvatskih vladara iz roda Trpimirovića
Iako je njemački benediktinac Gottschalk († o. 868.) nazivao Trpimira "kraljem" (rex), što je bio odraz njegove samostalne vlasti, ipak su Trpimirovići u 9. i početkom 10. stoljeća najčešće koristili titule dux, dominus, comes ili princeps, koje se uglavnom prevode kao "knez" ili "vojvoda".[8]
Prvi spomen vladarske titule kod Trpimirovića nalazi se na Trpimirovoj darovnici koja se datira u 852. godine, a gdje stoji Dux Chroatorum. Jedan od Trpimirovih nasljednika, Branimir, naslovljen je na kamenom natpisu kao comes, dok ga papa Ivan X. u pismu naziva "princepsom", a na jednom mjestu i "comesom". Trpimirov sin, Muncimir je na kamenom natpisu tituliran kao "princeps", a u dokumentu kao "dux", dok se Stjepan Držislav na jednom kamenom natpisu pojavljuje kao "dux magnus".[9] Poslije Tomislava, koji je u papinom pismu i zaključcima splitskog crkvenog sabora naveden kao "rex", a u kronici Tome Arhiđakona Historia Salonitana kao "dux", hrvatski vladari se sve češće pojavljuju u izvorima s titulom "rex". U istoj kronici piše da je Stjepan Držislav bio okrunjen za kralja i da su otada on i njegovi nasljednici nosili titulu rex Dalmatiae atque Croatiae.[8]
Hrvatski vladari do kraja 11. stoljeća
Kneževi Primorske Hrvatske
- Trpimir I. (845.–864.)
- Domagoj (864.–876.) - nije iz roda Trpimirovića
- Iljko ? (876.–878.) - nije iz roda Trpimirovića
- Zdeslav (878.–879.)
- Branimir (879.–892.) - nije iz roda Trpimirovića
- Muncimir (892.–910.)
- Tomislav (910.–925.)
Kraljevi Hrvatske
- Tomislav (925.–928.)
- Trpimir II. (928.–935.)
- Krešimir I. (935.–945.)
- Miroslav (945.–949.)
- Mihajlo Krešimir II. (949.–969.)
- Stjepan Držislav (969.–997.)
- Svetoslav Suronja (997.–1000.)
- Gojslav (1000.–c. 1020.)
- Krešimir III. (1000.– c. 1030.)
- Stjepan I. (c. 1030.–1058.)
- Petar Krešimir IV. (1058.–1074.)
- Dmitar Zvonimir (1075.–1089.)
- Stjepan II. (1089.–1091.)
Povezani članci
Izvori
- ↑ Goldstein, Ivo, Hrvatski rani srednji vijek, str. 198.
- ↑ Šišić, Ferdo, str. 161.
- ↑ Šišić, Ferdo, str. 131.-132.
- ↑ Šišić, Ferdo, str. 132.
- ↑ Goldstein, Ivo, str. 302.
- ↑ Goldstein, Ivo, str. 333.
- ↑ ljetopis popa dukljanima- latinična redakcija
- ↑ 8,0 8,1 Trpimirovići - Hrvatska opća enciklopedija
- ↑ Goldstein, Ivo, Hrvatski rani srednji vijek, str. 241.-242.
Literatura
- Goldstein, Ivo, Hrvatski rani srednji vijek, Novi Liber, Zagreb, 1995. ISBN 953-6045-02-8
- Šišić, Ferdo, Povijest Hrvata, pregled povijesti hrvatskog naroda 600.-1526., prvi dio, Marjan tisak, Split, 2004. ISBN 953-214-197-9
Vanjske poveznice
| ||||||||