Trojezična hereza je naziv kojim je sv. Konstantin Ćiril početkom 9. stoljeća, okarektizirao ideju stanovitih teologa toga vremena, koji su zastupali gledište da su samo tri jezika dostojna oltara: grčki, latinski i židovski.[1]
Središnji dio Konstantinove polemike vidimo u njegovim mislima: „Ne daje li Bog kišu svima jednako? Ili zar sunce ne sja svima? Ne dišemo li zrak svi jednako? Zar vas nije sram odrediti samo tri jezika, a svim drugim narodima i plemenima željeti da budu slijepi i gluhi?“[2]
Papa Ivan VIII. potvrđuje ispravnost stajališta sv. Konstantina Ćirila i sv. Metoda primajući ih vrlo svečano u Rimu: ondje su oni u bazilici na grobu sv. Petra pred samim papom održali misu na slavenskom jeziku. Katolička crkva u zapadnim je zemljama - od Portugala do Švedske - ipak stoljećima u bogoslužju nastavila koristiti samo latinski jezik - makar je pravo na uporabu brojnih drugih jezika potvrđivala u brojnim istočnim crkvama u uniji sa Rimom. Bulom Industriae tuae iz 880. godine taj papa potvrđuje uporabu slavenskog jezika u bogoslužju.[3] Pravo da se liturgija Rimskog obreda služi na bilo kojem jeziku izuzev latinskog ostalo je stoljećima tek osobitost područja koje je svojedobno prihvatilo glagoljicu, naposljetku - sve do 1960.- ih godina - samo nekih biskupija u Hrvatskoj.
Izvori
- ↑ Josip Bratulić "Hrvatska glagoljska književnost između Istoka i Zapada" Croatica Christiana Periodica, Vol.4 No.6 Prosinac 1980.
- ↑ Stjepan Damjanović, "Ne dišemo li zrak svi jednako?" Vijenac 497 - 21.03.2013.
- ↑ web-stranice Staroslavenskog instituta Marica Čunčić, "Dokumenti Svete Stolice o glagoljici i liturgiji na narodnom jeziku", , pristupljeno 18.08.2013.]