Tko se boji lika još (roman)
Tko se boji lika još, roman hrvatske književnice Julijane Matanović, objavljen 2008. Opisuju ga kao jedno od originalnijih djela hrvatske književnosti i šire. Riječ je o intertekstualnom i metafikcionalnom romanu koji spaja različite vrste diskursa. U njemu se poznati i manje poznati književni likovi oslobađaju njihova tekstualnog ambijenta, odnosno nadzora njihovih autora.
Radnja i interpretacija[uredi]
Knjiga je koncipirana u tri dijela. Uvodno je mjesto osigurala priča o studentici književnosti koja godinama bezuspješno priprema završni ispit na studiju. Njezin doživljaj grada, društvo u kojem se kreće, ljubavni pokušaji te peripetije oko polaganja ključnog ispita zaokružuju samostalnu priču. Slijedi popis zadane lektire iz središnjeg kolegija (studija novije književnosti). U njega su unesene intervencije glavne junakinje i podvučeni naslovi koje je "obradila" za ispit.
Treći i najvažniji dio junakinjin je dnevnik čitanja hrvatske književnosti (proze) 19. i 20. stoljeća. Kako junakinja romana nije sposobna razdvojiti zbilju i fikciju, njezine analize kreću iz pozicije nekog od likova iz odabranoga djela. Lik komentira svoj dosadašnji položaj u književnosti, priznaje ljubomoru prema nekim hvaljenijim, ali po njegovu sudu manje vrijednim kolegama, a nerijetko izlazi iz korica knjige i ocjenjuje pojave suvremenog hrvatskoga društva.
Među stotinjak likova svoje su priče "ponudili": Tena (J. Kozarac), Branka (A. Šenoa), Melita (J. E. Tomić), Breza (S. Kolar), Đuka (I. Kozarac), Cvijeta (L. Paljetak), Štefica Cvek (D. Ugrešić), Hlapić (I. B. Mažuranić), Slava (P. Pavličić). Mirjana (M. J. Zagorka), Hasanaginica (I. Horozović) i dr. U romanu autorica nastoji predvidjeti kako bi se danas ponašao npr. Šegrt Hlapić. Šalje ga u svom djelu u kazalište "Trešnja", međutim Hlapić tamo nije prepoznat jer djeca očekuju miša iz crtića, a ne lik iz knjige. Ženski likovi su napravljeni suvremeno i vrlo su osviješteni. Žene shvaćaju da mogu biti prepoznate jedino ako istupe korak naprijed i izbore se za svoju priču. Granica između trivijalne i tzv. "visoke" književnosti nestaje.
U romanu "Tko se boji lika još" likovi ne traže pisca, kao u Pirandella, nego izmiču njegovoj volji. Oni traže „zbilju" izvan fikcije koja je čitateljima poznata i nastoje artikulirati se kao neovisna bića, sa samosviješću koja se razlikuje od svijesti kojom ih je opskrbio autor. Tim iskorakom iz prvotne fikcije likovi dakako ulaze u tekstualni svijet koji je metafikcionalan i ujedno neofikcionalan. Dio igre koju autorica ovdje inscenira okolnost je da nastupa inverzija uvriježenog autorsko-tekstualnog odnosa: pisci postaju u sučeljavanju sa svojim bivšim likovima utvare. Okvir teksta unosi u njega dodatnu napetost. Ulančana poglavlja zasnovana su kao opis zbivanja oko pripremanja i polaganja ispita iz književnosti, pa je djelo na taj način i svojevrsna eksperimentalna povijest hrvatske literature. Recenzirajući knjigu, Viktor Žmegač zapisao je, između ostalog: "Autoričin tekst jedno je od najoriginalnijih književnih djela napisanih u posljednje vrijeme, vjerojatno ne samo u hrvatskoj književnosti".