Stjepan Ivičević

Stjepan Ivičević (Drvenik (Gradac), 24. siječnja 1801. — Makarska, 16. prosinca 1871.), hrvatski pjesnik, političar i publicist, borac za uvođenje hrvatskog jezika u službenu uporabu.

Životopis

Samouki pravnik. 1820. optužen za veleizdaju kao karbonar i revolucionar te zatvoren. Pušten je nakon 20 mjeseca. Obnašao je dužnost gradonačelnika Makarske 1848. godine. Bio je u Carevinskom vijeću, a 1871. ušao je u Dalmatinski sabor. Od 1825. pisao je pjesme na hrvatskomg jeziku. Surađivao je s Ljudevitom Gajem u Danici ilirskoj. Utemeljio je list Biokovac u kojem se je borio za uvođenje hrvatskog jezika u sudsku uporabu. Pisao je o dijalektima hrvatskog jezika, Andriji Kačiću Miošiću, političke epigrame i t.d. Članke objavio u Zori dalmatinskoj, Nevenu, Jadranskoj vili, Glasniku dalmatinskom i dr.

Dio prvog naraštaja hrvatskih preporoditelja, skupa s Antom Kuzmanić. Razvio je svoju ideološku inačicu nacionalne ideologije i vrijednosni sustav građanskoga društva. Osnova njegove ideologije i vrjednosnog sustava je bila puk. Zastupatelj slavenske ideje i zagovornik jezičnog i kulturnog jedinstva južnih Slavena ("Ilira"), no u tome je držaoda Dalmacija ima primat među ostalim južnoslavenskim zemljama. Držao je da Dalmacija sjedinjena s Bosnom mora biti jezgra daljnjih okupljanja, no u isto je vrijeme smatrao da su stanovnici od Drave do Jadrana Hrvati. Htio je neka političke snage u Dalmaciji budu jedinstvene pa je radio na pomirenju "slavo-dalmatske" struje koja je bila jaka kod tradicionalne društvene elite i "ilirske" i hrvatske elemente preporodne ideologije, na osiguranju razvitka "slavenske", a sukladno svojoj pomiriteljskoj naravi i želji za jedinstvom političkih snaga, i očuvanja talijanske kulturne sastavnice u Dalmaciji. Bio je između narodnjaka i autonomaša, htio je ujedinjenje Dalmacije sa sjevernom Hrvatskom, isticao slavenski karakter Dalmacije, zbog čega se razišao s autonomašima koji su tvrdoglavo bili protiv ponarođenja Dalmacije i uvođenja hrvatskog kao službenog. Pristupio je Narodnoj stranci, s kojom je imao uspone i padove u odnosima.

Napisao je s još jednim auktorom praktični priručnik za sudske činovnike. Spjevao je više prigodnica na pučki način. Napisao je dramski spjev Vladimir s Kosarom. U rukopisu su mu ostali davorija Viški boj, satirični epigrami Obodice (opetice) lasice. Preveo je i napravio tumačenje za Danteov Pakao, Alfierijeva Saula i Voltaireova Proroka Muhameda, školske udžbenike za seoske i građanske učinice. Inozemne pisce prevodio je pučkim rimovanim desetercem. Poticao je Stjepana Buzolića neka se prikupi mjesna imena u Dalmaciji.

Dugo je pisao štokavskom ikavicom. Upustio se u pravopisna pitanja, pa je "Ilirce" i "Dalmatince" htio usuglasiti predlažući međurješenjem (ć, ç, š, x). Za književni ili opći jezik predlagao je neka ga se izgradi združivanjem narječja, pri čemu bi svaka riječ dobila svoje značenje, pa bi primjerice jazik i jezik imala malo drugačije značenje. Osmislio je znakovni sustav za svjetske jezik Pangrafiju ("općopis"), no ta njegova teoretska i praktična jezično-pravopisna rješenja nisu doživjela materijalizaciju.