Stjepan Gaži

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži

Stjepan Gaži (Stephan Gazi) (Peteranec kraj Koprivnice, 9. kolovoza 1914.Spearfish, Južna Dakota, SAD, 14. rujna 1978.), hrvatski povjesničar i političar, politički emigrant[1]

Životopis

Rodio se je u Peterancu kod Koprivnice. Studij prava završio u Zagrebu 1939. Kao stipendist ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije otišao u Ženevu 1940. radi pripremanja za diplomatsku službu, a 1942. neko vrijeme na dužnosti u veleposlanstvu u Bernu.[1] U Švicarskoj je bio kao pouzdanik dr. Krnjevića dio male hrvatske kolonije koju su tvorili članovi Stalnog trgovačkog izaslanstva NDH u Zürichu: Joža Milković, D. Petri, dr. Mikšić, Josip Cabas, izvjestitelj agencije „Velebit“ Janešković, Ivan Meštrović, Petar Digović, David Karlović , dr. Aleksander Licht, dr. Peroslav Čikara Paskijević, Ivan Prpić, V. Kovačević, dr. Marko Tarle, Vlaho Raič, Šime Pelicarić i Meneghello Dinčić.[2] Odlučio je biti u hrvatskoj političkoj emigraciji.[1] Iz Švicarske je otišao u Argentinu 1948., potom u Kanadu, gdje je uređivao Hrvatski glas, glasilo HSS-a (Windsor i Winnipeg), a na poziv Vladka Mačeka 1955. prešao u SAD. Predavač povijesti na Sveučilištu Georgetownu u Washingtonu 1961-–62. Doktorirao 1962. i postao profesor moderne povijesti na Black Hills State College u Spearfishu u Južnoj Dakoti. Glavno djelo: Povijest Hrvatske (A History of Croatia, 1973). [1]

Izvori


Globe stub.svg Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežne stranice Hrvatske enciklopedije LZMK
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=21478
koji je klauzulom na stranici http://enciklopedija.hr/upute.aspx
označen slobodnom licencijom CC BY-SA 3.0

Lua error in package.lua at line 80: module 'Modul:VRTS dopusnica' not found.
  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Stjepan Gaži, Hrvatska enciklopedija LZMK. Pristupljeno 21. kolovoza 2016.
  2. Croatia.ch KAKO SE ARTIKULIRA(LO) HRVATSTVO. Zabilješke o Hrvatima u Švicarskoj (Ulomci iz neobjavljenog ogleda) 1. dio. Za portal: Tihomir Nuić. Pristupljeno 21. kolovoza 2016.