Staronordijski jezik
staronordijski jezik dǫnsk tunga, dansk tunga ("danski jezik"), norrœnt mál ("nordijski jezik") | |
| Države govorenja: |
nordijske zemlje, Škotska, Irska, Engleska i Wales, otok Man, Normandija, Vinland, Povolžje i prostori između |
| Regije govorenja: |
Europa |
| Broj govornika: | |
| Rang: | |
| Razredba: | indoeuropski
|
| Pismo: | rune, latinica (staronordijska abeceda) |
| Jezični kôd | |
| ISO 639-1: | |
| ISO 639-2: | non |
| ISO 639-3: | non |
| Vidi također: Jezik | Jezične porodice i jezici | Popis jezika po kodnim nazivima | Popis jezika | |
Staronordijski jezik je sjevernogermanski jezik kojim su govorili stanovnici Skandinavskog poluotoka i njihovih prekomorskih posjeda u Vikinškom dobu, sve do oko 1300. godine.
Pranordijski jezik razvio se u staronordijski jezik do 8. stoljeća. Staronordijski se razvijao u suvremene sjevernogermanske jezike (zapadnoskandinavski jezici: islandski, nynorsk, ferojski, norn i istočnoskandinavski jezici: švedski, bokmål i danski) sve do sredine odnosno kraja 14. stoljeća. Ova datiranja konačna prijelaza u idući stupanj razvitka nisu čvrstom granicom, jer su nađeni povijesni izvori na staronordijskom koji su nastali duboko u 15. stoljeću.[1]
Staronordijski se dijelio na tri dijalekta: istočni staronordijski dijalekt, zapadni staronordijski dijalekt i starogotlandski dijalekt. Zapadni i istočni dijalekt tvorili su dijalektni kontinuum. Nije postojala jasna zemljopisna granica među njima. Tragovi istočnog dijalekta nađeni su u istočnoj Norveškoj, a zapadnog u zapadnoj Švedskoj. Većina govornika koji su govorili istočnim dijalektom živjeli su na prostoru današnje Danske i Švedske. Starogotlandski je dijalekt bio nejasnija dijalektna grana. Ponekad ga se pribraja istočnom dijalektu zbog zemljopisnih razloga (Gotland). Razvijao se kao istočni i zapadni dijalekt, ali je imao i vlastite osobine, svojstvene samo njemu.
Izvori
- ↑ Torp, Arne, Lars S. Vikør (1993.)