Siniša Labrović (Sinj, 12. veljače, 1965.) je hrvatski umjetnik koji se izražava kroz pristup performansa, body arta, videa i fotografije, a kroz takve medije pokušava uspostaviti kontakt s društvenom zajednicom ili kritiku na nju.
Životopis
Diplomirao je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1997. godine te povremeno radi kao profesor. Status umjetnika, kojeg nije stekao akademskim obrazovanjem, istaknuo je brojnim samostalnim i skupnim izložbama, te nagradama, među kojima treba istaknuti treću nagradu za scenarij Srce na natječaju Imaginarne akademije Grožnjan i Centra za dramsku umjetnost Zagreb 2000. godine. Iste godine izvedena je prva izložba u Dubrovniku. Radove u stalnom postavu čuvaju Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu i Galerija umjetnina u Splitu. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu te je izvodio akcije, performanse, grafite i urbane intervencije. Živi i radi kao slobodni umjetnik u Zagrebu.
Umjetnički rad
Aktivistički je doprinio brojnim projektima, kako u javnim tako i u galerijskim prostorima. Aktivizam javnog, uličnog karaktera odigrava akcijama kroz proteste, vodeći se za konceptualnim performansima. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu te je izvodio akcije, performanse, grafite i urbane intervencije u Dubrovniku, Zagrebu, Zadru, Sinju, Rijeci, Splitu, Omišu, Momjanu, Bolu, Poreču, Golom otoku, Obrovcu, Križevcima, Puli, Starom Gradu, Beogradu, Novom Sadu, Vršcu, Ljubljani, Celju, Grazu, Carlisleu, Reykjavíku, Regensburgu, Dundeeju, Istanbulu, Veneciji, Budimpešti, Berlinu, Łódźu... Radovi po kronološkom slijedu su: Zavijanje ranjenika, performans, 2000., Oblačenje Golog otoka, instalacija, 2002., Umjetnik se provodi kao bos po trnju, performans, 2004., Kažnjavanje, performans, 2002., Vladimir Nazor – Dijagnoza, instalacija, 2004., Gotovina – ručak, performans, 2005., Trgovački portreti, performans, 2005., Umjetnik liže pete publici, performans, 2005., Obiteljski dnevnik, video, 2005., Stado.org, akcija, 2005. , Prva zapovijed, 4-kanalna video instalacija, 2006., Zajednička vožnja, instalacija, 2006., Gloria, performans, 2007., Puzzle, instalacija, 2007., Umjetnik pase travu, performans iz serije Fraze, 2007.,Smiley, performans, 2008., Dodiplomsko obrazovanje, radionica, 2008., Nepobjediva armada, akcija, 2008., Protest, akcija, 2008., Umjetnik pliva na suhom, performans iz serije Fraze, 2008., Ivo Sanader heroj, a na premijer, (performans, grafit), 2008., Arkadija, fotografija, 2009., Disciplina 50m slobodno, performans, 2009., Huraaa!!!, video, 2009., Perpetuum mobile, perfomans, 2009., Reality, instalacija, 2009., U se, performans, 2009., Apstrakcija, triptih, 2010., Ja sam Siniša Labrović, video, 2010.
Zavijanje ranjenika (2000.)
Zavijanje ranjenika u rodnom Sinju na Dan antifašističke borbe 22. lipnja 2000., a tim datumom brani i Mirkovićevu skulpturu partizanke s ranjenikom koju su nacionalisti pokušali oštetiti. Akcija je tako provedena zavojima na skulpturi partizanke koja u ruci drži ranjenog partizana, pa se tako skulptura veže uz tradicionalni prikaz piete. Tako je Labrović ovim radom izveo pozitivističku akciju i obranu takvih spomenika čiji su identitet pokušali obrisati.
Oblačenje Golog otoka (2002.)
Političko-povijesni aktivistički plan odigrao je akcijama poput Oblačenje Golog otoka iz 2002. godine, gdje se poslužio instalacijom - uniformama Jugoslavenske narodne armije na koje je crvenim koncem izvezao refrene popularnih hrvatskih i stranih riječi, a tim se stihovima uspostavila komunikacija između boli i patnje zbog ljubavi s komunističkim žrtvama Golog otoka.
Stado.org (2005.)
Multimedijalnim umjetničkim projektom Stado.org u kojem su ovce bile sudionice reality showa, izazvao je pozornost svjetskih medija (Reuters, BBC, Ansa, New York Post, Guardian, Times, NBC, ABC…). Reality show je tako praćen kroz dvanaest dana putem interneta, a gledatelji su mogli glasati za svog favorita, odnosno ovcu. Tim projektom je ironiziran svijet medija, to jest bombardiranost reality showova koji zauzimaju TV ekrane.
Perpetuum Mobile (2009.)
Njegov opus je vezan i uz ekstravagantne performanse kao što su Umjetnik liže pete publici, Kažnjavanje, Smiley te performans Perpetuum Mobile gdje umjetnik pije vlastitu mokraću pred publikom, te to komentira: "Nije bilo zgražanja, uglavnom su ljudi osjećali tugu, što je i bio cilj jer i ja osjećam tugu dok to izvodim", rekao je Siniša. "Golotinja im nije problem, ali pijenje mokraće nisu baš lako 'popili'[1] , a taj rad je oštro kritiziran od strane kritike i publike, pa je uz obranu svojih artističkih stavova Labrović poznat i kao neumorni komentator kako bi dokazao tvrdnje o identitetu vlastite umjetnosti.
Bilješke
Izvori
http://komentar.hr/portal/lifestyle/lifestyle/kultura/11812-labrovic
http://www.index.hr/xmag/clanak/performans-sinisa-labrovic-pio-vlastitu-mokracu/452744.aspx
Splitska suvremena umjetnost, Nova generacija, katalog izložbe Galerija umjetnina, Split / HDLU, Zagreb, 2006.
Vanjske poveznice
http://www.nacional.hr/clanak/90659/nokaut-za-ministra-biskupica
Sanja Potkonjak, Tomislav Pletenac. Kada spomenici ožive:Umjetnosti sjećanja u javnom prostoru, Stud. ethnol. Croat., vol. 23, str. 7-24, Zagreb, 2011.
http://www.ezadar.hr/clanak/sinisa-labrovic-u-hrvatskoj-je-golotinja-uzasan-problem