Simaba orinocensis
| Simaba orinocensis | |
|---|---|
| Status zaštite | |
 Status zaštite: Najmanja zabrinutost (lc) | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Plantae |
| Divizija: | Magnoliophyta |
| Razred: | Magnoliopsida |
| Red: | Sapindales |
| Porodica: | Simaroubaceae |
| Tribus: | Simaroubeae |
| Rod: | Simaba |
| Vrsta: | S. orinocensis |
| Dvojno ime | |
| Simaba orinocensis Kunth | |
Simaba orinocensis Kunth vrsta je grma ili stabla iz porodice gorkuničevki (Simaroubaceae), reda Sapindales. Rasprostranjena je u tropskoj Južnoj Americi i na Trinidadu, uglavnom u područjima vlažnih nizinskih šuma, osobito uz rijeke i na povremeno poplavljenim zemljištima. Odlikuje se neparno perasto sastavljenim listovima, žlijezdama pri osnovi liski, malim svijetlim cvjetovima i izrazito bočno spljoštenim, crvenkastim koštuničastim plodovima.
Opis
Simaba orinocensis raste kao grm ili manje do srednje veliko stablo. U brazilskoj florističkoj obradi opisani su primjerci visoki 5–15 m, dok su u Venezueli zabilježena stabla visoka do 22 m. Deblo je valjkasto, s tankom korom koja je uzdužno ispucala. Mlade su grane obrasle vrlo kratkim, finim dlačicama, a listovi se uglavnom razvijaju prema završnim dijelovima izbojaka.[1]
Listovi
Listovi su naizmjenični i neparno perasto sastavljeni, najčešće s pet do petnaest liski. Peteljke su duge 3,1–4,9 cm, poluvaljkaste, glatke i pri osnovi blago proširene, a površina im je prekrivena sitnim dlačicama. Lisna os duga je 4,3–15 cm, također sitno dlakava.
Liske su nasuprotne ili gotovo nasuprotne, na vrlo kratkim peteljčicama dugim 0,9–1,7 mm. Peteljčice su slabo naborane, bez izrazitog zadebljanja, sitno dlakave ili postupno ogoljele.
Plojke liski duge su 5,9–11 cm i široke 2,1–4 cm, papirnate konzistencije. Završna liska uglavnom je obrnuto jajasta do eliptično obrnuto jajasta, dok su postrane liske duguljasto obrnuto jajaste ili eliptične.
Vrh liski može biti šiljast, zaobljen, blago odrezan ili neznatno usječen, a osnova se postupno sužava. Rub je cjelovit i nije podvijen. Gornja strana plojke gola je ili vrlo sitno dlakava uz glavnu žilu, dok je donja strana gola.
Jedno od najvažnijih dijagnostičkih obilježja vrste jesu sitne žlijezde smještene na gornjoj strani plojke, neposredno uz osnovu liske. Najčešće se pojavljuje jedan ili dva para takvih žlijezda. Vršna žlijezda slabo je uočljiva.[1]
Cvatovi
Cvatovi su vršni, rahli i razgranati, tirsasti do grozdasti. Glavna cvatna os, uključujući stapku cvata, duga je 15–24 cm, a donje postrane grane mogu doseći 11–18 cm.
Cvatne osi sitno su dlakave. Pricvjetni listovi maleni su, dugi 1,8–2,7 mm i široki 0,8–1,2 mm, obrnuto jajasti do lopatičasti. Najčešće su sitno dlakavi i imaju žljezdaste strukture.[1]
Cvjetovi
Cvjetovi su mali, dvospolni i uglavnom peteročlani. Cvjetne stapke duge su 4,8–10 mm i obrasle sitnim dlačicama.
Čaška je srasla pri osnovi i razdijeljena na režnjeve, čiji su vrhovi šiljasti. Njezin je cjevasti dio razmjerno kratak, približno tri puta kraći od slobodnih režnjeva. Površina je vrlo sitno dlakava.
Vjenčić se sastoji od pet slobodnih latica, dugih 4,7–6 mm i širokih 1,7–2,8 mm. Latice su eliptične, duguljasto eliptične ili duguljasto jajaste, šiljasta vrha, bijele, kremaste do žućkaste boje. Obje su im površine vrlo sitno dlakave.
Andrecej se najčešće sastoji od deset prašnika, a iznimno ih može biti osam ili dvanaest.
Prašničke niti duge su 3,1–4,2 mm. Na unutarnjoj strani nose karakteristične privjeske duge najčešće 1,6–2,2 mm, iznimno od 1,3 mm. Donje dvije trećine privjeska srasle su s prašničkom niti, dok je gornja trećina slobodna.
Privjesci su s unutarnje strane rijetko vunasto dlakavi, a s vanjske gotovo goli. Njihovi su vrhovi dvorežnjeviti. Visinom približno dosežu razinu ginofora.
Prašnice su duge 0,5–0,9 mm, bijele, kremaste ili žućkaste.
Ginecej je uzdignut na kratkom ginoforu, visokom 1,2–1,6 mm, valjkastom do blago stožastom, gusto obraslom sitnim dlačicama.
Plodnica je duga 0,9–1,3 mm, građena najčešće od pet, rjeđe četiri plodna lista. Njihova je površina rijetko dlakava ili postupno ogoljuje. Vrat tučka dug je 1,2–1,8 mm, a njuška ima kratke, međusobno razmaknute režnjeve.[1]
Plodovi
Plod se razvija iz gineceja s više plodnih listova, ali se najčešće oblikuje samo jedan ili dva koštuničasta plodna dijela, a rjeđe do četiri.
Nezreli plodovi zeleni su. Zreli plodni dijelovi dugi su 2,8–3,8 cm i široki 1,8–2,4 cm, obrnuto jajasti i izrazito spljošteni s bočnih strana. Površina im je gola, a boja pri dozrijevanju prelazi u crvenu do vinsko crvenu.
Svaki razvijeni koštuničasti dio sadržava po jednu sjemenku.[1]
Razlikovanje od srodnih vrsta
Simaba orinocensis morfološki je slična vrsti Simaba obovata Spruce ex Engl., ali se od nje razlikuje prvenstveno građom listova i položajem žlijezda.
Vrsta S. orinocensis ima listove s više liski, dok S. obovatarazvija jednolisne listove. Posebno su značajne jedna do dvije skupine parova žlijezda smještene neposredno uz osnovu liski na njihovoj gornjoj strani.
Od drugih predstavnika roda razlikuje se i oblikom plodova, koji su izrazito bočno spljošteni, te građom prašničkih privjesaka.
Položaj lisnih žlijezda jedno je od najpouzdanijih morfoloških obilježja pri određivanju vrste na temelju vegetativnih dijelova.[1]
Fenologija
U brazilskim florističkim istraživanjima cvjetni i plodni primjerci prikupljeni su u kolovozu, studenome i prosincu.
Ti nalazi potvrđuju reproduktivnu aktivnost vrste tijekom navedenih mjeseci, ali ne određuju potpuno razdoblje cvjetanja i plodonošenja u čitavom njezinu rasprostranjenju.[1]
Rasprostranjenost i stanište
Vrsta je prirodno rasprostranjena u Boliviji, sjevernom i zapadno-središnjem Brazilu, Kolumbiji, Ekvadoru, Francuskoj Gijani, Gvajani, Peruu, Surinamu, Trinidadu i Tobagu te Venezueli.
U Brazilu je zabilježena u amazonskim saveznim državama Acre, Amapá, Amazonas, Pará, Rondônia i Roraima te u saveznoj državi Mato Grosso. Poznata je i s područja uz rijeku Araguaiju, uključujući savezne države Goiás i Tocantins.[2]
U Venezueli je rasprostranjena u nizinskim područjima uz Orinoco i njegove pritoke, uključujući savezne države Amazonas, Bolívar i Delta Amacuro. Ondje je zabilježena u povremeno poplavljenim šumama, uglavnom na nadmorskim visinama od 50 do 300 m.
Vrsta nastanjuje prvenstveno vlažne tropske šume, osobito riječna područja, poplavne ravnice i šume koje su tijekom dijela godine pod vodom. U Brazilu se pojavljuje u vegetaciji poznatoj kao várzea, povezanoj sa sezonskim poplavama rijeka.
Floristička istraživanja u saveznim državama Goiás i Tocantins potvrđuju njezinu prisutnost uz rijeku Araguaiju i njezine pritoke.
Sistematika i povijest
Vrstu je 1823. opisao njemački botaničar Carl Sigismund Kunth u djelu Nova Genera et Species Plantarum, koje je nastalo na temelju istraživanja Alexandera von Humboldta i Aiméa Bonplanda u tropskoj Americi.[2]
Izvorni opis objavljen je u šestom svesku, na stranici 18, uz ilustraciju na tabli 514.
Znanstveni epitet orinocensis odnosi se na područje rijeke Orinoco u Južnoj Americi, povezano s prvim istraživanjima vrste.
Tijekom 19. i 20. stoljeća vrsta je bila uključivana u različite taksonomske obrade rodova Simaba, Quassia, Zwingera i Aruba. Usto je više morfološki sličnih biljaka opisano kao zasebne vrste, koje su kasnije uključene u šire shvaćanje vrste Simaba orinocensis.
Plants of the World Online prihvaća izvorno ime Simaba orinocensis Kunth, a ostala navedena imena smatra sinonimima.
Narodni nazivi i uporaba
U Brazilu je za vrstu zabilježen narodni naziv manga-de-tambaqui. U pojedinim florističkim popisima navodi se i naziv marupá, premda se on upotrebljava i za druge vrste gorkuničevki.
U Venezueli su zabilježeni nazivi almendrón cunavichero, cerezo, ciruela, ciruelillo, congrillo, pirequina i tambak.
Prema bazi Plants of the World Online vrsta ima zabilježenu prehrambenu uporabu, a kolumbijski izvori navode i uporabu biljnog materijala za različite namjene.
Podaci o tradicionalnoj uporabi ne znače nužno da su svi dijelovi biljke jestivi niti potvrđuju njihovu zdravstvenu sigurnost.[1] [3]
Zaštita
Prema Međunarodnom savezu za zaštitu prirode (IUCN), Simaba orinocensis procijenjena je kao najmanje zabrinjavajuća vrsta (LC, Least Concern).
Vrsta ima široko prirodno rasprostranjenje u tropskoj Južnoj Americi, ali je vezana uz nizinska riječna i šumska staništa koja u pojedinim područjima mogu biti izložena promjenama vodnog režima i prenamjeni zemljišta.[2]
Sinonimi
Homotipski sinonimi:
- Aruba orinocensis (Kunth) Kuntze (1891.)
- Quassia orinocensis (Kunth) D.Dietr. (1840.)
- Zwingera orinocensis (Kunth) Spreng. (1825.)
Heterotipski sinonimi:
- Aruba crustacea (Engl.) Kuntze (1891.)
- Quassia crustacea (Engl.) Noot. (1963.)
- Quassia multiflora (A.Juss.) Noot. (1963.)
- Simaba alata Maguire (1948.)
- Simaba angustifolia Benth. (1851.)
- Simaba crustacea Engl. (1874.)
- Simaba foetida Benth. (1851.)
- Simaba guianensis var. angustifolia (Benth.) Engl. (1874.)
- Simaba multiflora A.Juss. (1825.)
- Simaba multiflora var. angustifolia Sandwith (1929.)
Literatura
- Kunth, C. S. (1823.). Nova Genera et Species Plantarum, sv. 6: 18, tabla 514.
- Devecchi, M. F. i Pirani, J. R. (2021.). Flora dos Estados de Goiás e Tocantins: Simaroubaceae. Coleção Rizzo, sv. 50, 2. izdanje. Universidade Federal de Goiás, Goiânia, str. 32–34.
- Steyermark, J. A. i sur. (ur.). Flora of the Venezuelan Guayana, sv. 9: Rutaceae–Zygophyllaceae. Missouri Botanical Garden Press.
- Pirani, J. R., Majure, L. C. i Devecchi, M. F. (2021.). An updated account of Simaroubaceae with emphasis on American taxa. Brazilian Journal of Botany.
- Plants of the World Online. Simaba orinocensis Kunth. Royal Botanic Gardens, Kew.
- World Flora Online. Simaba orinocensis Kunth.