Toggle menu
310,1 tis.
44
18
525,5 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Sicanje

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Tetovaže križa i ostalih kršćanskih simbola na hrvatskim ženama u Bosni i Hercegovini bile su obrana od Osmanlija

Sicanje[1] je običaj tetoviranja Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini.

[2]

Povijest

Najviše se je prakticiralo kada je Bosna i Hercegovina pala pod osmanlijsku vlast. "Sicalo" se ruke, čela i prsa.[1] Zemljopisno je ovaj običaj najviše bio raširen među Hrvatima u Bosni, nešto manje u Hercegovini, Tropolju, a postojao je i u Dalmaciji.[1]

Kako su Turci otimali kršćansku djecu i slali ih u Tursku da budu janjičari i sluge (kao što su oteli i djecu bosanske kraljice Katarine koja je BiH u nasljeđe ostavila Svetoj Stolici u Rimu, sve dok joj se djeca ne vrate katoličkoj grudi i vjeri), katolici su tako željeli zaštitili svoju djecu i zauvijek ih obilježiti, kako bi znali kome pripadaju. Kasnije su Turci običavali iskoristiti pravo prve bračne noći, t.j. spavali bi s tek vjenčanom djevojkom prije nego to učini njezin muž. Po predaji, katolici su tako tetovirali svoje djevojke, kako bi bile odbojne muslimanima i kako bi u slučaju da ih odvedu, uvijek znale što su nekad bile.

Tetovirana su muška i ženska djeca od 3. do 18. godine i to na blagdan Svetog Josipa, Blagovijest, Veliki petak i u Korizmeno vrijeme pomoću prirodnih materijala kao što su med, ugljen, pljuvačka i majčino mlijeko. Teme su bile: razbojnički križ, Jeličin križ itd. Tetoviranje je bilo redovito do 1938. godine, a od onda je u padu.[3]. Zadnja osoba koja se je sicala tradicijski načinom rođena je 1969., a mati ju je sicala 1984. godine. [1]

Običaj tetoviranja Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini istraživao je arheolog i povjesničar Ćiro Truhelka (1865.-1942.).

Unutarnje poveznice

Izvori

Literatura

  • dr. Ćiro Truhelka, Tetoviranje Hrvata Katolika u Bosni i Hercegovini, Beč 1896.

Vanjske poveznice