Seksualni poremećaji

Klasifikacija i vanjske poveznice
MKB-10
MKB-10
NSK
PubMed	(engl.)
MeSH	(engl.)
Medscape	(engl.)

Seksualni poremećaji su poremećaji seksualnog funkcioniranja osobe. Dijele se u tri osnovne kategorije: seksualne disfunkcije (ili seksualni poremećaji u užem smislu), parafilije i poremećaji spolnog (rodnog) identiteta. Prvi su najučestaliji. Seksualne disfunkcije su smetnje kod kojih osoba ne može izvesti seksualnu aktivnost jer mu je narušena seksualna želja, seksualno uzbuđenje ili orgazam. U seksualne disfunkcije ubrajamo prijevremenu ejakulaciju, smetnje erekcije, gubitak ili smanjenje seksualne želje, teškoće u doživljavanju orgazma, vaginizam i dispareunija. Parafilije i poremećaji spolnog identiteta su daleko rjeđi poremećaji (premda se o njima mnogo više u medijima piše i govori). Spolni identitet je naše poimanje sebe kao muškarca ili žene.

Seksualne disfunkcije

Smanjenje ili gubitak seksualne želje jest stanje u kojem osoba vrlo malo ili nimalo razmišlja o seksualnim aktivnostima, seksualnom odnosu, seksu i seksualnosti. Vrlo rijetko mašta o seksu. Ova je smetnja češća kod žena nego kod muškaraca. Može biti uzrokovana nekim tjelesnim bolestima (npr. hipotireozom), nekim lijekovima (npr. antidepresivi) ili psihogeno uvjetovana.

Erektilne smetnje

Erektilne smetnje jesu smetnje kod kojih muškarac ne može uspostaviti erekciju ili je održati do kraja seksualne aktivnosti, odnosno kad erekcija nije dovoljno čvrsta da se seksualna aktivnost izvede. Češće se javlja kod starijih muškaraca. Može biti uvjetovana organski (npr. šećerna bolest, ozljede kralježnične moždine) ili psihički.

Prijevremena ejakulacija

Podrobniji članak o temi: Prijevremena ejakulacija

To je smetnja kod koje muškarac ejakulira vrlo brzo nakon penetracije ili čak tijekom penetracije. Češće se javlja kod mlađih muškaraca, više obrazovanih. Gotovo je isključivo psihogeno uzrokovana, tj. nema organske bolesti koja bi bila uzrokom.

Transseksualci

Podrobniji članak o temi: Transrodnost

Transseksualac je osoba koja doživljava trajnu neugodu zbog svog spola i spolne uloge i do te mjere se identificira sa suprotnim spolom da vjeruje kako zaista jest osoba suprotnog spola. Transseksualci često traže operativnu promjenu spola. U ovu skupinu ne ubrajaju se shizofrenici koji povremeno izjavljuju da su suprotnog spola, kao ni hermafroditi, koji imaju reproduktivne organe obaju spolova. Osobe koje se poistovjećuju sa suprotnim spolom općenito pate od anksioznosti i depresije, što je velikim djelom posljedica problema koje imaju u društvu. Njih privlači isti spol, no ne doživljavaju se homoseksualnima, jer sebe doživljavaju kao osobu suprotnog spola. Jedan od 30 000 muškaraca i jedna od 100 000 žena su transseksualni, no taj podatak može biti posljedica toga što žene lakše prikrivaju svoju transseksualnost. Postavka da se transseksualci hormonalno razlikuju od osoba normalnog spolnog identiteta nije se pokazala ispravnom. Istraživanja (Gladue, 1987.) su pokazala da postoji vrlo mala, ako i ikakva razlika, u razini hormona kod muških heteroseksualaca, homoseksualaca i transvestita.

Istraživanje Meyer-Bahlburg iz 1979. pokazalo je da vrlo mali broj ženskih transseksualaca ima povišenu razinu muških hormona. Razlike u razini hormona mogle bi biti posljedica činjenice da si neki transseksualci sami daju hormone suprotnog spola.

Nisu pronađene ni kromosomske anomalije kod transseksualaca, kao ni razlike u strukturi mozga (Emory i sur, 1991.).

Većina transseksualaca izjavljuje da su se u djetinjstvu ponašali u stilu suprotnom od njihovog spola. No, većina djece koja su u djetinjstvu imala poremećeni spolni identitet u odrasloj dobi ne postaju transseksualci.

Maskulinost djevojčica i femininost dječaka mogu biti posljedica toga što je majka uzimala spolne hormone za vrijeme trudnoće. Također, to može biti posljedica nagrađivanja djeteta kada se ponaša neusklađeno s vlastitim spolom, npr. kada dječak obuče majčinu haljinu. Osim instrumentalnog uvjetovanja, poremećen spolni identitet u djetinjstvu može biti i posljedica modeliranja, npr. ako se djevojčica više identificira s ocem nego s majkom.

Parafilije

Podrobniji članak o temi: Parafilija

Parafilije su vrsta poremećaja kod kojih su seksualno privlačni neuobičajeni objekti, a seksualne aktivnosti neobične po svojoj prirodi. Ovakva privlačnost treba biti snažna i trajati barem 6 mjeseci da bi se poremećaj mogao dijagnosticirati kao parafilija. Maštanja o onome što parafiličari čine ne znače poremećaj ako nisu intenzivna, ponavljajuća ili ako osoba nikad nije djelovala u skladu s njima.

Parafilije su češće mnogostruke nego pojedinačne, te su često dio drugih duševnih poremećaja. Parafiličari su gotovo uvijek muškarci, no u mazohizmu se može pronaći i određeni broj žena (jedna na otprilike 20 muškaraca). Neki parafiličari traže partnera koji ne pristaje na takav odnos pa stoga ovi poremećaji imaju i zakonske posljedice.

Seksualni fetišizam

Podrobniji članak o temi: Seksualni fetišizam

Fetišizam podrazumijeva oslanjanje na neživi objekt da bi se postiglo seksualno uzbuđenje. Fetišist, gotovo uvijek muškarac, ima ponavljajuće i intenzivne seksualne porive prema neživim objektima, nazvanim fetišima, kao što su ženske cipele; taj predmet se snažno preferira ili je čak neophodan da bi se javilo seksualno uzbuđenje. Neki fetišisti skupljaju čitave kolekcije predmeta koji ih uzbuđuju, a do njih često dolaze krađom.

Neki svoj fetišizam provode sami, dok je nekima potreban partner koji će odjenuti fetiš, te im je to nužan preduvjet za spolni odnos.

Objašnjenje fetišizma pokušale su dati psihodinamske teorije, kao i teorije učenja. Psihodinamski pristup naglašava da je normalni seksualni kontakt povezan sa kastracijskom anksioznošću, koju fetišist nastoji izbjeći. Teorije učenja objašnjavaju ovaj poremećaj klasičnim uvjetovanjem. Posebna vrsta je transvestitski fetišizam, kod kojeg osobu uzbuđuje oblačenje u odjeću osobe suprotnog spola.

Incest

Podrobniji članak o temi: Incest

Incest je seksualni odnos između bliskih srodnika za koje je brak zabranjen. Tabu incesta prisutan je u gotovo svim ljudskim društvima. Najčešći je incest između brata i sestre, a sljedeći najčešći između oca i kćeri.

Struktura obitelji u kojoj se javlja incest je obično patrijarhalna i tradicionalna, naročito s obzirom na podređeni položaj žena u odnosu na muškarce. Očevi koji imaju odnose sa svojim kćerima su često jako pobožni, moralistički i fanatični u svojim religioznim uvjerenjima. Nezadovoljni su u braku, u seksualnom ili emocionalnom smislu, a ne žele seksualno zadovoljenje potražiti izvan obitelji.

Rizični faktori da će se u obitelji javiti incestuozni odnosu su: život s očuhom, majka koja nije završila srednju školu, slaba povezanost s majkom te manje od dva bliska prijatelja u djetinjstvu.

Pedofilija

Podrobniji članak o temi: Pedofilija

Pedofili su odrasle osobe, obično muškarci, koji seksualno zadovoljenje nalaze kroz fizički i često seksualni kontakt s djecom pretpubertetske dobi s kojom nisu u srodstvu. U slučajevima kada se djetetu nanašaju fizičke ozljede govori se o silovanju djeteta. Pedofili obično poznaju djecu koju zlostavljaju, najčešće su im susjedi ili prijatelji obitelji. Oni su osobe niske socijalne zrelosti, niskog samopoštovanja i kontrole poriva, slabih socijalnih vještina.

Dvije osnovne razlike između incesta i pedofilije:

1. Incest se događa među članovima iste obitelji
2. Većina žrtava incesta je starija od žrtava pedofila

Među psihoanalitičkim hipotezama česte su neseksualne osnove seksualnog zlostavljanja djece: idealizacija djetinjstva, potreba za nadmoći, onesposobljavajuća anksioznost vezana za seksualne odnose s odraslom osobom te osjećaj socijalnog i profesionalnog neuspjeha u svijetu odraslih. Postavka da su pedofili često i sami bili seksualno zlostavljani u djetinjstvu dobila je malo podrške u istraživanjima.

Voajerizam

Podrobniji članak o temi: Voajerizam

Voajerizam (virenje) je značajno davanje prednosti pribavljanju seksualnog zadovoljenja kroz gledanje drugih kada nisu obučeni ili kada imaju seksualne odnose. Voajer postiže orgazam samozadovoljavanjem, za vrijeme promatranja ili kasnije, sjećajući se onoga što je vidio. Stvarni kontakt s osobom koju je gledao je rijedak.

Voajeri su obično mladi, neoženjeni, submisivni i ustrašeni od neposrednijeg seksualnog kontakta s drugima. Bitni element voajerizma je da promatrana osoba ne zna da ju se gleda, što doprinosi uzbuđenju voajera.

Ekshibicionizam

Podrobniji članak o temi: Egzibicionizam

Ekshibicionizam je opetovana, značajna sklonost postizanja seksualnog zadovoljenja kroz izlaganje spolovila nepoznatoj osobi. U većini slučajeva prisutna je želja da se šokira i zbuni promatrača. Poriv za pokazivanjem je preplavljujući i egshibicionistu ga je gotovo nemoguće kontrolirati. Na takvo ponašanje potiče ga i anksioznost, a ne samo seksualno uzbuđenje. U vrijeme čina obično nisu svjesni društvenih i pravnih posljedica onoga što rade. U tom trenutku ponekada imaju palpitacije i glavobolju te osjećaj nestvarnosti, a kasnije ih napadaju drhtavica i grižnja savjesti. Eksibicionisti vrlo rijetko traže fizički kontakt s promatračem, a izuzetno rijetko nasrću na promatrača.

Jedna psihodinamska teorija naglašava da je “pokazivanje” posljedica straha od kastracije zbog kojeg si osoba mora dokazati da je još uvijek muškarac. Objašnjenje ovog poremećaja pokušale su dati i teorije učenja, no nijedno objašnjenje nije dokazano.

Seksualni sadizam/mazohizam

Podrobniji članak o temi: Sadizam

Podrobniji članak o temi: Mazohizam

Podrobniji članak o temi: Sadomazohizam

Seksualni sadizam je značajno davanje prednosti pribavljanju ili povećavanju seksualnog zadovoljstva nanošenjem fizičke boli ili psihološke patnje, npr. ponižavanjem. Seksualni mazohizam je značajno davanje prednosti pribavljanju ili povećavanju seksualnog zadovoljstva kroz podvrgavanje patnji ili ponižavanju.

Oba ova poremećaja se mogu naći i u homoseksualnim i u heteroseksualnim vezama, no smatra se da je više od 85% osoba u ovakvim odnosima pretežno ili isključivo heteroseksualno. Većina sadista za partnere nalaze mazohiste.

Te osobe uglavnom vode normalan, konvencionalni život, a po prihodima i socijalnom statusu su iznad prosjeka. Njihovi seksualni odnosi uključuju tjelesno zarobljavanje (vezanje), osjetilno uskraćivanje (vezanje očiju), nanošenje boli (rezanje, elektrošokove) te razne načina ponižavanja (mokrenje i defeciranje po osobi, verbalno vrijeđanje)… Posebna vrsta sadomazohizma je infantilizam, kada se jedna osoba ponaša prema drugoj kao prema nemoćnom djetetu. Najopasniji oblik ovakvih odnosa naziva se hipoksifilija, kada se uzbuđenje postiže uskraćivanjem kisika mazohistu.

Kognitivni teoretičari naglašavaju u objašnjenju ovog poremećaja važnost priča koje partneri izmišljavaju, a koje obiluju značenjem (npr. gospodar i rob).

Psihoanalitičari ovaj poremećaj objašnjavaju kastracijskim kompleksom muškarca, koji nanošenje boli drugoj osobi doživljava kao izraz muževnosti. Druga psihoanalitička teorija naglašava da sadomazohisti uzbuđenje zbog boli pripisuju seksualnom uzbuđenju.