Sebastian Kurz
Sebastian Kurz | |
---|---|
| |
Kancelar Republike Austrije | |
trenutačno | |
u službi od 7. siječnja 2020. | |
Predsjednik | Alexander Van der Bellen |
Prethodnik | Brigitte Bierlein |
Kancelar Republike Austrije | |
trajanje službe 18. prosinca 2017. – 28. svibnja 2019. | |
Predsjednik | Alexander Van der Bellen |
Prethodnik | Christian Kern |
Nasljednik | Brigitte Bierlein |
Ministar vanjskih poslova Republike Austrije | |
trajanje službe 16. prosinca 2013. – 18. prosinca 2017. | |
Premijer | Werner Faymann Christian Kern |
Prethodnik | Michael Spindelegger |
Predsjednik Austrijske narodne stranke | |
trenutačno | |
u službi od 15. svibnja 2017. | |
Rođenje | 27. kolovoza 1986. Beč, Austrija |
Politička stranka | Austrijska narodna stranka |
Zanimanje | političar |
Sebastian Kurz (Beč, 27. kolovoza 1986.), austrijski političar i najmlađi kancelar u austrijskoj povijesti.
Rani život
Rođen je 1986. godine u Beču, kao jedino dijete u katoličkoj obitelji majke Elisabeth, srednjoškolske učiteljice, i oca Josefa, tehničara.[1] U rodnom Beču pohađao je pučku i srednju školu. Poslije državne mature 2004., pohađao je vojni rok, nakon kojeg upisuje smjer odvjetništva na Pravnom fakultetu Bečkog sveučlišta. Ubrzo napušta studij kako bi se posvetio politici.[2]
Politička karijera
S 24 godine postao je gradski vijećnik u Beču, sa 25 državni tajnik za useljavanje, a sa 27 ministar vanjskih poslova, najmlađi šef diplomacije u svijetu.[3] Na toj je dužnosti pokazao gotovo državničke sposobnosti ravnopravno komunicirajući s kolegama iz drugih zemalja te se istaknuo u pregovorima o iranskom nuklearnom programu 2015. u Beču. Oštro je kritizirao apsolutističku vladavinu Recepa Tayyipa Erdoğana u Turskoj te je Austrija tijekom njegova mandata bila jedina članica EU koja je zahtijevala raskid pregovora o pristupanju Turske EU.[4]
U svibnju 2017. izabran je za predsjednika Austrijske narodne stranke, nakon što su visoki stranački dužnosnici prihvatili njegov ultimatum od sedam točaka: dali su mu otvorene ruke da sam bira svoje suradnike i predsjedništvo stranke, da sam formira izbornu listu i odluči s kim će koalirati. Uz sve navedeno, privaćeno je da na izbore izađe kao čelnika ÖVP-a, več pod imenom “Lista Sebastiana Kurza”.[5] U javnosti je bio ocijenjen spasiteljem dugo godina bezidejne stranke, zbog čega su ga uspoređivali s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom i prozvali "Wunderwuzzlom" (čudom od djeteta).[3][4]
Svoj izborni program za parlamentarne izbore temeljio je na svom sloganu "Vrijeme je", uspješnim javnim nastupima u televizijskim debatama te jasnim stavom prema migracijskoj krizi, prema kojem se zalagao za ukidanje tzv. "balkanske" i "mediteranske rute" i politiku zavorenih granica kakvu je vodio i tijekom ministarskog mandata. Istaknuo je i važnost borbe protiv arapskog utjecaja u zemljama Jugoistočne Europe, posebice problem vehabizma i islamskog ekstremizma i fundamentalizma u BiH.[3] Osim imena, želeći se simbolično ograditi od zastarjele politike ÖVP-a, promijenio je boju iz crne (tradicionalne boje narodnjaka) u svijetlu tirkiznu, uz svoj prepoznatljiv izgled i sliku modernog političara.[6]
Već uoči samih izbora, prema anketama vodio je između 6 i 8 posto ispred protukandidata Christiana Kerna, bivšeg socijaldemokratskog kancelara, i Christiana Strachea, čelnika Slobodarske stranke (FPÖ-a). Kritičari su ga tijekom kampanje prozivali Kaiser (Car) in Mesija, aludirajući na Joerga Haidera, političara koji je spasio umiruću Slobodarsku stranku ojačavši je do te mjere da je 2000. ušla u sastav konzervativne vlade.[4]
Na prijevremenim parlamentarnim izborima odnio je pobjedu, uslijed koje je izjavio kako će u Austriju uvesti "novu političku kulturu".[7] Nakon prebrojavanja rekordnih 889.000 glasova pristiglih dopisnim glasovanjem (poštom), kojima se trebala riješti tijesna utrka za drugo mjesto između socijaldemokrata i slobodara, 18. prosinca 2017. prisegnuo je pred predsjednikom Alexanderom van der Bellenom kako kancelar nove koalicijske vlade ÕVP-a i FPÖ-a i time postao najmlađi kancelar u povijesti Austrije i najmlađi europski državnik.[8]
Odjeci u javnosti
Dan nakon proglašenja izborne pobjede i objavljivanja izbornih rezultata, 17. listopada 2017., njemački satirički časopis Titanic objavio je na svojoj naslovnici Kurzovu sliku s ciljnikom i naslovom Konačno moguće: Ubiti bebu Hitlera (Endlich möglich: Baby-Hitler töten), koju su austrijski mediji prozvali "pozivom na ubojstvo", a protiv časopisa istragu je pokrenula Austrijska policija preko Saveznog ureda za zaštitu ustavnog poretka i borbu protiv terorizma. Svojim naslovom, urednici časopisa aludirali su na tzv. djedov paradoks. Brojni njemački i austrijski mediji prozvali su časopis za ovaj istup.[9]
Izvori
- ↑ Kleine Zeitung, www.kleinezeitung.at Unser Wahl-Special: Die Spitzenkandidaten im Video-Porträt (pristupljeno 18. prosinca 2017.)
- ↑ Stern, www.stern.de Der Außenminister, der sich mit der Türkei anlegt, 16. kolovoza 2017. (pristupljeno 18. prosinca 2017.)
- ↑ 3,0 3,1 3,2 Jutarnji list, www.jutarnji.hr Snježana Pavić. SEBASTIAN KURZ Najmlađi ministar želi biti najmlađi premijer, 27. kolovoza 2017. (pristupljeno 18. prosinca 2017.)
- ↑ 4,0 4,1 4,2 Tportal, www.tportal.hr V.B./HINA. Dečko koji obećava - Tko je Sebastian Kurz, čovjek koji želi postati najmlađi europski vođa?, 14. listopada 2017. (pristupljeno 18. prosinca 2017.)
- ↑ Jutarnji list, www.jutarnji.hr Vlado Vurušić. Nakon punih 70 godina reformira ÖVP i daje mu svoje ime: Sebastian Kurz, 16. svibnja 2017. (pristupljeno 18. prosinca 2017.)
- ↑ Narod, narod.hr HINA. Tko je Sebastian Kurz, čovjek koji želi postati najmlađi europski vođa?, 14. listopada 2017. (pristupljeno 18. prosinca 2017.)
- ↑ Narod, narod.hr HINA. Kurz nakon pobjede: Oduševljen sam, uvest ću Austriju u novu političku kulturu, 16. listopada 2017. (pristupljeno 18. prosinca 2017.)
- ↑ Narod, narod.hr Sebastian Kurz postao najmlađi kancelar u povijesti Austrije, 18. prosinca 2017. (pristupljeno 18. prosinca 2017.)
- ↑ Narod, narod.hr HINA/dž. Njemački satirički časopis pozvao na ubojstvo Sebastiana Kurza, 17. listopada 2017. (pristupljeno 18. prosinca 2017.)
|