Savršeno pokajanje

Svećenik u ispovijedaonici.

Savršeno pokajanje (lat. contritio perfecta) teološki je pojam u katoličkom nauku koji označava oblik kajanja za grijehe što proizlazi iz ljubavi prema Bogu. Razlikuje se od nesavršenog kajanja (lat. attritio) koje je motivirano strahom od kazne ili spoznajom odvratnosti samog grijeha.

Prema Katekizmu Katoličke Crkve, kajanje predstavlja „bol duše i osudu počinjenog grijeha s odlukom više ne griješiti”. Ljubav prema Bogu čini bit savršenog kajanja. Vjernik koji se kaje na ovaj način osjeća duboku bol ne primarno zbog prijetnje paklom, već jer je povrijedio Božju dobrotu i neizrecivo milosrđe.

Nesavršeno kajanje, iako također predstavlja dar Duha Svetoga, nastaje iz promatranja odvratnosti grijeha ili straha od vječne osude. Takvo kajanje može pokrenuti unutarnje mijenjanje duše, ali samim sobom ne postiže oproštenje teških grijeha bez ispovijedi.

Sakrament pokore tj. ispovijed sastoji se od tri pokornikova čina i svećenikova odrješenja: kajanja, očitovanja grijeha svećeniku, te odluke o izvršenju pokore. Vjernici koji iskazuju savršeno kajanje trebaju biti svjesni obveze pristupanja sakramentu pomirenja čim to okolnosti dopuštaju. Čin kajanja koji se izgovara mora biti svjestan, popraćen dubokim osjećajem kajanja i čvrstom odlukom da se ne grijehe više.

Tradicionalni oblik savršenog pokajanja glasi:

„Kajem se od svega srca, što sam uvrijedio Boga, najveće i najmilije dobro. Mrzim na sve svoje grijehe i čvrsto odlučujem, da ću se popraviti i da neću više griješiti.”