Sandro Botticelli

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
  1. PREUSMJERI Predložak:Infookvir likovni umjetnik

Sandro Botticelli, pravog imena Alessandro di Mariano Filipepi (Firenca 1. ožujka 1445., - Firenca 17. svibnja 1510.), jedan je od najznačajnijih talijanskih ranorenesansnih slikara; predstavnik neoplatonističke filozofije; spada u likovni krug oko Lorenza il Magnifica.

Poklonstvo kraljeva, ulje na dasci, 111×134 cm, Uffizi, Firenca

Životopis

Rođenje Venere (Botticelli), 1485., tempera na platnu, 172,5 × 278,5 cm, Uffizi, Firenca.

Sandro Botticelli (prezime je preuzeo od nadimka starijeg brata Giovannija), rođen je oko 1444./45. kao sin kožara u kući broj 18 ulice koja danas nosi naziv Borgo Ognissanti, u neposrednoj blizini samostana Santa Maria Novella i ckrve Ognissanti u kojoj se danas čuva njegova freska što prikazuje Sv. Augustina (1480.). Veći dio života proveo je upravo u tom firentinskom kvartu gdje su živjeli i članove utjecajne obitelji Vespucci (jedan od njih, Amerigo, postao je slavan kao istraživač Amerike) koja je Botticelliju osigurala brojne prestižne narudžbe[1]. Isprva je počeo kao pripravnik zlataru, da bi ga, slijedeći dječakove želje, njegov otac oko 1462. povezao s Fra Filippo Lippijem koji je tada radio na fresci Red karmelićana[2]. Lippijeva sinteza nove kontrole trodimenzionalnih formi, nježna izražajnost na licu i gestama, kao i dekorativni detalji naslijeđeni od kasno gotičkog stila, bili su snažan utjecaj na daljnji život mladog Botticellija.

Jedan sasvim drugačiji utjecaj na njega je bio novi kiparski spomenik koji su radili braća Pollaiuolo, čiji je zadatak bio izraditi cijelu seriju djela za Tribunal i za Dvoranu Trgovaca (Mercanzia), bratstvo trgovaca odjeće. Botticellijev doprinos je prisutan na djelu Snaga, datiranom 1470. godine, a koji se sada nalazi u galeriji Uffizi.

Bio je i pripravnik u radionici od Andree del Verrocchija, gdje je pored njega radio i Leonardo da Vinci; potom i kod Andrea del Pollaiola. Prvo priznanje dobiva u svojoj lokalnoj crkvi Ognisanti, s djelom Sveti Augustin, za koje se borio (uspješno) s Domenicom Ghirlandaiom i njegovim Jeronimom na drugoj strani, "glava sveca je izražajna i profinjenih misli" (Vasari). Godine 1470. otvara svoju neovisnu radionicu, a Lorenzo de' Medici ubrzo uviđa njegov talent te ga zapošljava.

U Rimu boravi na poziv pape Siksta IV. i radi tri freske u Sikstinskoj kapeli (Prizori iz života Mojsijeva, Kazne Koraha, Datana i Abirama, Iskušavanje Isusovo).

Botticelli je prvi od talijanskih slikara koji je izradio crteže za ilustraciju Danteove Božanstvene komedije. Radio je i kartone za tapiserije koje se danas nalaze u Viktorijinom i Albertovom muzeju u Londonu. Utjecao je na Johna Ruskina i prerafaelite u Engleskoj.

Završna desetljeća Botticellijeva stvaralaštva ne samo da svjedoče o velikim građanskim razdorima u Firenci, koja su kulminirala svrgavanjem i protjerivanjem obitelji Medici, nego i majstorovim duhovnim i slikarskim preobrazbama. Budući da mu je brat bio otvoreni pristaša Girolama Savanarole, Botticelli je očigledno bio na strani propovjednika protiv medičejske autokracije, tako da se jedno od njegovih posljednjih remek-djela, Mistično rođenje (1500.), može shvatiti i kao neskrivena osuda Savanarolina javnog smaknuća 1498. gušenjem i spaljivanjem. Ključ za razumijevanje tog djela može se naći u natpisu na grčkom jeziku postavljenom iznad gornjeg ruba slike[1]:

„Ovu sam sliku ja, Alessandro, naslikao potkraj 1500. godine, u doba nemira u Italiji, za vrijeme ispunjavanja jedanaestog poglavlja svetog Ivana, u doba drugog zavjeta Apokalipse, kad je Sotona oslobođen na tri i pol godine. Nakon toga on će biti okovan, kako govori dvanaesto poglavlje, te ćemo ga vidjeti (sagađenog) kao na ovoj slici.”


Botticelli se nikada nije oženio i često je znao reći kako mu ideja braka stvara noćne more[2]. Popularno je mišljenje kako je bolovao od neuzvraćene ljubavi udate plemkinje, Simonette Vespucci, za koju se vjeruje kako je bila modelom za Rođenje Venere (iako je preminula točno 10 godina prije završetka ove slike) i brojne druge njegove slike. Činjenica je kako je Botticelli odmah po njezinoj smrti zatražio da ga onog dana kada umre, sahrane pored nje u crkvi Svih Svetih (Ognissanti). Njegova želja je uslišena 34 godine kasnije, kada je preminuo 1510. godine.[2]

Djela

Alegorija proljeća, tempera na drvu, prikaz Harita, 1485.-87., 203 × 314 cm, Uffizi, Firenca.
Minerva i Kentaur, 1482.-83., tempera na drvu, galerija Uffizi, Firenca.

Botticelli vrlo rano odstupa od tradicionalnih predstavljanja svetih tema pod utjecajem neoplatinizma, pokreta koji je veličao idealizam antike. Lišava se u potpunosti sakralnih tema i prozračnim i harmoničnim bojama slika poetične mitološke i alegorijske prizore iz antike (Mars i Venera; Atena kroti Kentaura; Proljeće; Rođenje Venere (Botticelli)). Sanjarsko raspoloženje odražava se i u portretima (Mladić s crvenom kapom; Giuliano Medici)<ref name=HE>Botticelli, Sandro, .

Proljeće (Alegorija proljeća) je prva slika gdje Botticelli slika gracilne likove lijepih, izduženih djevojaka u idealiziran ambijent namjerno izbjegnutih dubina i plasticiteta svedenog na minimum. Na slici vlada nestvarno, idealizirano prikazivanje likova bez detalja, zanemarujući anatomiju potencirajući tako linearnost likova (Botticelli je prije svega bio crtač, boja ga je manje zanimala). Likovi su opet stavljeni u nestvarni pejzaž, potpuno osvijetljen bez realnog izvora svjetla. Ipak, njihova odjeća je prepuna detalja i bogata naborima, potpuno lepršava; Botticelli je bio majstor u prikazivanju tkanina.

Slika Rođenje Venerino (Botticelli) je u potpunosti u domenu prijašnjih; dakle sve lepršavo, bez detalja u nadrealnom okruženju bez izvora svjetla. Ali, središnji lik Venere postao je personifikacijom ženske ljepote i predloškom u prikazivanju ne samo Venere, nego svih lijepih žena.

U kasnijoj fazi, pod utjecajem propovjednika heretika Giovannia Savonarole, njegove svetačke likove karakterizira asketska ozbiljnost, tamniji koloriti i nemirne kompozicije (Scene iz života sv. Zenobija; Pietà).

Pri kraju svoga života Botticelli se vraća sakralnim temama (brojni prikazi Madonna) i udaljava se od linearnog rješenja slike uspješno istražujući boje. U Rimu boravi na poziv pape Siksta IV. i radi freske u Sikstinskoj kapeli (Scene iz života Mojsijeva; Žrtva gubavaca).

Popis djela

Portret Cosima Starijeg s medaljom, 1474., tempera na drvu, 57,5 x 44 cm, Uffizi, Firenca.
Madona s djetetom, četiri anđela i šest svetaca, c. 1490., tempera na drvu, 268 × 280 cm, Uffizi, Firenca.

Izvori

Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Sandro Botticelli.
  1. ↑ 1,0 1,1 Sandro Botticelli - Pobožni kršćanin koji se okrenuo poganskim mitovima, Jutarnji list, 19. studenoga 2006.
  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 Ronald Lightbown, Sandro Botticelli: Life and Work, London 1989., str. 19. ISBN 05-20033-72-8

Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Sandro_Botticelli&oldid=400215"