Rogina bara je bila vodeno tijelo na području današnje Subotice. Ovo je bio močvarni teren koji je povremeno prelazio u baru, od čega je i nastao toponim. Zanimljivost je da ju neki izvori nazivaju Rokina bara.
Smještaj
Nalazila se istočno od povijesne jezgre odnosno istočno od grada, sjeverno od segedskog puta. Ovo gradsko područje proteže se u pravcu sjever - jug od današnjeg glavnog subotičkog željezničkog kolodvora prema središtu grada.
Povijest
Obrambena uloga
Bila je istočnom granicom povijesne jezgre Subotice. Širenja Subotice prema sjeveru i jugu 1687. - 1743. zaobišla su ju. Također su ju zaobišla širenja Subotice 1743- - 1799., kad se Subotica proširla sjevernije duž halaškog puta, južnije duž petrovaradinskog i senćanskog puta i zapadno duž bajskog i somborskog puta. U nesigurnim vremenima bila je vrlo važne obrambene uloge, osobito u graničarskom dobu.
Isušivanje
Smirenjem unutarnjopolitičkog stanja, gušenjem svih pobuna, nestankom osmanske opasnosti, nekadašnja zaštitnica postala je smetnjom u urbanističkom i gospodarskom razvitku. Stoga su vlasti odlučile riješiti se neželjene bare. Kraljevska ugarska komora 1764. je naredila ondje posaditi stabla. Nova naredba bila je iz 1794. koja je naredila neka se isuši ta močvara, ali ne i da se stane samo na isušivanju. Na onome što je isušeno naređeno je neka se sagrade stambeni objekti. Proces je išao vrlo sporo i postupno.
Zabilježeno je da su se još 1840. djeca kupala u nekom prokopu kojim je otjecala voda, što svjedoči da je bilo vode u bari. 1864. izgrađen je nasip za željezničku prugu. No ni tad nije nestala. I poslije 1869. godine i poslije ulaska prvog vlaka u Suboticu, voda je pokrivala prostor između pruge i prvih kuća u Kalaijevoj ulici. Veliki urbani razvitak u 2. polovici 19. stoljeća dokrajčio je ovu baru. Vremenom je zatrpana, osušena i na njoj su izgrađene građevine.
Potopljene su površine postojale sve do 1888. godine, kad je na preostalom mjestu ove bare podignut park pred željezničkim kolodvorom. Park je napravljen nasipanjem pijeska, bušenjem arteškog bunara 1893. godine. Posađena su stabla, asfaltiran je pločnik i postavljena je ograda. Nekad divlji i nekultirivrani prostor preuređen je u sredinu kojom se grad mogao ponositi. Zbog toga je dobio ime Trg Marije Terezije.
Zapadnu stranu obrubilo se gradnjama četiriju obiteljskih palača: palača gradonačelnika Lazara Mamužića, palača zemljoposjednika Lajosa Vermesa, kraljevskog javnog bilježnika Simeona Leovića te poduzetnika u ugostiteljstvu Karla Lichtnekerta). Istočni rub obrubila je 1891. zgrada Sudbenoga stola. Glavna ulica (nekada Lajosa Kossutha, kralja Aleksandra Karađorđevića, Titova ulica) također je izgrađena na mjstu ove bare.
Objekti koji su na mjestu Rogine bare
Na mjestu ove bare niknule su velebne jednokatne i dvokatne neoklasicističke i secesijske kuće i palače subotičkih veleposjedika i uglednika (Josip Lelbach, Lajos Kiss) i nasadi platana.
Od ove je bare danas ostao samo toponim.
Vidi: Jasina bara, Subotica, Agina bara, Mlaka, Petreševa česma
Literatura:
- Ante Sekulić: Rasprave o jeziku bačkih Hrvata, Matica Hrvatska, str. 238, 241, 256
- Ante Sekulić: Umjetnost i graditeljstvo bačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1998., ISBN 953-150-167-X, str. 57., 61.
- Subotica koje nema: :: Na mestu Rogine bare - Trg Marije Terezije Mirko Grlica, 11. listopada 2010.
- Subotica koje nema: :: Arteški bunar Mirko Grlica, 14.siječnja 2010.