| Raymond E. Brown | |
|---|---|
| Rođen | 22. svibnja 1928. New York |
| Umro | 8. kolovoza 1998. Redwood City |
| Zaređen | 1953. |
| Portal: Kršćanstvo | |
Raymond E. Brown (New York, 22. svibnja 1928. – Redwood City, Kalifornija, 8. kolovoza 1998.) bio je američki katolički svećenik, sulpicijanac i bibličar. Od 1972. bio je član Papinske biblijske komisije, papinskog savjetodavnog tijela za pitanja o Svetom pismu. Smatra se stručnjakom za hipotetičku "ivanovsku zajednicu", za koju je smatrao da je doprinijela autorstvu Evanđelja po Ivanu, a napisao je i utjecajne studije o Isusovom rođenju i smrti. Brown je bio professor emeritus na protestantskom učilištu Union Theological Seminary u New Yorku, gdje je predavao 29 godina. Bio je prvi katolički profesor koji je na tom učilištu dobio pravo predavanja. Stekao je reputaciju vrhunskog predavača.[1]
Brown je bio jedan od prvih katoličkih učenjaka koji su počeli upotrebljavati historijsku analizu pri proučavanju Biblije. Dok se biblijska kritika u 19. stoljeću među protestantima razvijala, Katolička crkva protivila se takvom pristupu i 1893. godine ga praktično zabranila. Međutim, 1943. godine Crkva je izdala smjernice po kojima su katolički učenjaci mogli proučavati Bibliju s povijesnog gledišta. Brown je encikliku kojom je ovo objavljeno prozvao "Magna Carta biblijskog napretka". Drugi vatikanski sabor podupro je povijesno-kritičku metodu i tako potvrdio Brownov pristup kao ispravan.
Za katoličke tradicionaliste Brownovo učenje ostaje kontroverzno jer smatraju da je zanijekao nepogrešivost cijeloga Svetoga pisma i doveo u pitanje povijesnu točnost brojnih članaka vjere.[2] Na sebe je osobito navukao gnjev konzervativaca svojim umjerenim stavovima kada je doveo u pitanje povijesnu dokazivost Isusova djevičanskog začeća.[1] Smatrali su ga umjerenim bibličarom[3], jer se protivio doslovnom tumačenju proširenom među mnogim kršćanskim fundamentalistima, a s druge se strane – za razliku od mnogih drugih teologa – nije mnogo udaljavao od tradicionalnog katoličkog učenja.
Životopis
Raymond Edward Brown rodio se u New Yorku, od oca Roberta H. Browna i majke Lorette Brown. Studirao je na Američkom katoličkom sveučilištu gdje je postigao bakalaureat 1948. i magisterij 1949. godine. 1951. postao je članom sulpicijanskog reda, a 1953. zaređen za svećenika u biskupiji St. Augustine na Floridi. Doktorirao je na Sveučilištu Johns Hopkins, gdje mu je jedan od mentora bio profesor William F. Albright.
Brown je u dva navrata, 1972. i 1996., imenovan članom Papinske biblijske komisije. Bio je istaknuti profesor biblike na protestantskom Union Theological Seminary u New Yorku, gdje je predavao od 1971. do 1990., kada je postao professor emeritus. Bio je predsjednik Katoličkog biblijskog udruženja (eng. Catholic Biblical Association), Društva za biblijsku književnost (Society of Biblical Literature; 1976.-1977.) te Društva za novozavjetne studije (Society of New Testament Studies; 1986.-1987.). Bio je katolički svećenik u biskupiji Baltimore. Mnogi ga smatraju najistaknutijim američkim bibličarom, a dodijeljena su mu 24 počasna doktorata od strane američkih i europskih sveučilišta, od kojih su mnoga protestantska.[4]
Umro je u sjemeništu Menlo Park, u Kaliforniji. Kardinal Roger Michael Mahony ga je slavio kao "najistaknutijeg i najuglednijeg katoličkog bibličara koji se ikada rodio u Sjedinjenim Državama", a njegova smrt, kako je kardinal rekao, predstavlja "velik gubitak za Crkvu".[5]
Znanstveni doprinos
Brown je bio jedan od prvih katoličkih teologa u Sjedinjenim Državama koji je počeo koristiti povijesno-kritičku metodu za proučavanje Biblije.[3] Godine 1943., poništavajući pristup koji je propagiran od enciklike Providentissimus Deus pedeset godina ranije, enciklika Divino Afflante Spiritu je odobrila povijesno-kritičke metode.[6] Za Browna je to bila "Magna Carta za biblijski napredak".[7] 1965. na Drugom vatikanskom koncilu Crkva je krenula dalje u tom smjeru, usvajajući Dogmatsku konstituciju o Božanskoj objavi Dei Verbum umjesto konzervativnog nacrta "O izvorima objave" koji je bio izvorno predložen. Premda u dokumentu stoji da "knjige Pisma čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu koju htjede Bog da radi našeg spasenja bude zapisana u Svetom pismu"[8], Brown ukazuje na nedorečenost ove izjave koja je otvorila vrata novoj interpretaciji nepogrešivosti premještajući se sa doslovnog tumačenja teksta na usredotočenost na stupanj njegova slaganja sa spasiteljskim Božjim naumom. To je vidio kao uspjeh Crkve, koja je usvojila rječnik koji spašava obraz: "Rimokatolička crkva svoj službeni stav ne mijenja na izravan način. Prethodne se izjave ne odbacuju, nego se citiraju s pohvalom i onda istovremeno reinterpretiraju... Ono što se događalo bio je graciozni pokušaj da se zadrži što se može spasiti iz prošlosti i istovremeno se krene u novom smjeru."[9] Premda je dokument citirao dvije ranije enciklike, promatračima je bilo jasno da se mnogo toga promijenilo. Drugi je vatikanski koncil, kako je to zamijetio jedan znanstvenik, "uzdigao biblijsku egzegezu iz stanja drugorazrednog građanstva u koji je kod katolika bila zapala zbog pretjerane reakcije na protestantske tvrdnje o njezinoj autonomiji"[10].
Novozavjetna kristologija
U detaljnom članku iz 1965. u časopisu Theological Studies (Teološke studije)[11] istražujući je li Isus ikada bio nazvan "Bogom" u Novom zavjetu, Brown je zaključio da "čak ni četvrto evanđelje Isusa nikada ne prikazuje kako izričito govori da je Bog" i da "nema razloga da smatramo da je Isus nazivan Bogom u najranijim slojevima novozavjetne tradicije". Tvrdio je da se "postupno, u razvoju kršćanske misli Bog razumijevao kao širi pojam. Bilo je očito da se Bog toliko objavio u Isusu da je Bog morao moći u sebi uključivati i Oca i Sina".
Trideset godina kasnije, Brown se ponovno osvrnuo na to pitanje u jednom uvodnom tekstu za šire čitateljstvo, pišući kako se na "tri prilično jasna mjesta u Novom zavjetu (Heb 1,8-9; Iv 1,1; 20,28) te vjerojatno na još pet mjesta Isus naziva Bogom", što je Brown smatrao prirodnim razvitkom ranijeg govora o Isusu kao "Gospodinu".[12]
Evanđelje po Ivanu
Ivanovo je evanđelje podijeljeno na dva dijela, koje je Brown nazvao "Knjigom znakova" i "Knjigom slave". Knjiga znakova izvještava o Isusovim javnim čudima, koja se nazivaju znacima. Knjiga slave sadrži Isusova privatna učenja učenicima, razapinjanje i njegovo uskrsnuće.
Brown identificira tri tekstualna sloja u Ivanovom evanđelju: 1) prvotnu verziju za koju Brown smatra da se temelji na osobnom doživljaju Isusa; 2) strukturiranu literarnu tvorevinu od strane evanđelista koji koristi dodatne izvore; i 3) prerađenu verziju koju čitatelji danas poznaju.
Reakcije na Brownov rad
Potpora
Browna opisuju kao "najboljeg stručnjaka za Ivanove spise u engleskom govornom području".[13] Terrence T. Prendergast rekao je kako je "skoro 40 godina pater Brown cijelu Crkvu držao zainteresiranu za uzbuđenje i nove mogućnosti biblike".[14] Većina Brownovih djela dobila su nihil obstat i imprimatur.[15] Brown je bio stručnjak imenovan da pregleda i dadne nihil obstat za The New Jerome Biblical Commentary, standardnu temeljnu referentnu knjigu za katoličku biblijske studije, a čiji je bio jedan od urednika i kojem je i sam doprinio poput desetina drugih katoličkih učenjaka.[16] Bibličar Ben Witherington posvetio je Brownu svoju knjigu The Jesus Quest (Potraga za Isusom).[17]
Kritika
Brownov je rad bio kontroverzan među tradicionalistima koji su prigovarali nekim njegovim aspektima za koje su smatrali da dovode u sumnju povijesnu točnost brojnih članaka vjere.[2] Među kritičarima su i kardinal Lawrence Shehan i Richard Gilsdorf, koji je Brownovo djelo opisao kao "velik doprinos pomućenoj pustari 'Američke crkve' koja se sve više otuđuje od svoga bogomdanog središta".[5]
S druge strane, drugi pisci su kritizirali Browna zbog njegova pretjerana opreza, što su protumačili kao njegovu nevoljkost da prizna radikalne posljedice kritičkih metoda koje koristi. Frank Kermode, u svojoj recenziji Brownova djela The Birth of the Messiah, optužuje Browna da pretjerano teži k dobivanju imprimatura od Katoličke crkve.[18] Geza Vermes je Browna opisao kao "najbolji primjer imanja i ovaca i novaca".[19]
Djela
Na engleskom
Raymond E. Brown napisao je ukupno 25 knjiga koje se bave biblijskom tematikom.
- The Sensus Plenior of Sacred Scripture [Sensus plenior Svetoga pisma], St. Mary's University, Baltimore 1955. – disertacija.
- New Testament Essays [Novozavjetni eseji], 1965.
- "The Gospel According to John" [Evanđelje po Ivanu], u: Anchor Bible, 1966. i 1970.
- Peter in the New Testament [Petar u Novom zavjetu] (koautor), 1973.
- Mary and the New Testament [Marija i Novi zavjet] (koeditor), 1978.
- The Community of the Beloved Disciple [Zajednica ljubljenoga učenika], Paulist Press, New York 1979.
- The Critical Meaning of the Bible [Kritičko značenje Biblije], Paulist Press, New York 1981.
- New Jerome Biblical Commentary (koeditor), 1990.
- Responses to 101 Questions on the Bible [Odgovori na 101 pitanje o Bibliji], Paulist Press, New York 1991. (ISBN 0-8091-4251-1)
- Death of the Messiah [Smrt Mesije], 1994.
- An Introduction to New Testament Christology [Uvod u novozavjetnu kristologiju], 1994. (Pregled)
- An Introduction to the New Testament [Uvod u Novi zavjet], 1997. – postoji i hrvatski prijevod (v. dolje).
- Birth of the Messiah [Rođenje Mesije], 1998. – prevrednovanje evanđeoskih izvještaja o Isusovom rođenju.
Na hrvatskom
Djela Raymonda E. Browna prevedena na hrvatski jezik:
- Uvod u Novi zavjet, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2008. (ISBN 978-953-11-0407-4) Poveznica na stranicu KS-a
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 "Raymond Edward Brown", u: Encyclopedia Britannica 2009, Encyclopedia Britannica Online, 23. prosinca 2009. [1].
- ↑ 2,0 2,1 A Wayward Turn in Biblical Theory, Msgr. George A. Kelly, Catholic Dossier, siječanj/veljača 2000. [2].
- ↑ 3,0 3,1 Felix Corley (19. kolovoza 1998.), "Obituary: The Rev Raymond E. Brown", u: The Independent, dobavljeno 29. siječnja 2010. [3]
- ↑ Gustav Niebuhr, "Raymond E. Brown, 70, Dies; A Leading Biblical Scholar", u: New York Times, 11. kolovoza 1998. [4]
- ↑ 5,0 5,1 Henry V. King, Traditional Catholic Scholars Long Opposed Fr. Brown's Theories [5]
- ↑ R. Kendall Soulen, Handbook of Biblical Criticism, Westminster John Knox Press, 2001, str. 49.
- ↑ William James O'Brian, Riding Time Like a River: The Catholic Moral Tradition Since Vatican II, Georgetown University Press, 1993, str. 76.
- ↑ Dei Verbum 11, u: Drugi vatikanski koncil. Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2002, str. 403. (ISBN 953-151-498-4)
- ↑ Raymond Edward Brown, The Critical Meaning of the Bible [Kritičko značenje Biblije], Paulist Press, 1981, str. 18.
- ↑ Most Reverend Terrence T. Predergast, "The Church's Great Challenge: Proclaiming God's Word in the New Millenium", u: John R. Donahue (ur.), Life in Abundance: Studies of John's Gospel in Tribute to Raymond E. Brown, Liturgical Press, 2005, str. 4.
- ↑ "Does the New Testament call Jesus God?", u: Theological Studies 26 (1965), str. 545-573.
- ↑ An Introduction to New Testament Christology, str. 189.
- ↑ Francis J. Moloney, "The Legacy of Raymond E. Brown and Beyond", u: John R. Donahue (ur.), Life in Abundance: Studies of John's Gospel in Tribute to Raymond E. Brown, Liturgical Press, 2005, str. 19.
- ↑ Most Reverend Terrence T. Prendergast, "The Church's Great Challenge: Proclaiming God's Word in the New Millenium", u: John R. Donahue (ur.), Life in Abundance: Studies of John's Gospel in Tribute to Raymond E. Brown, Liturgical Press, 2005, str. 3-4.</
- ↑ James T. Bretzke, Consecrated Phrases: A Latin Theological Dictionary, Liturgical Press, 1998, str. 90.
- ↑ The New Jerome Biblical Commentary, uredili: Raymond E. Brown, Joseph A. Fitzmyer i Roland E. Murphy, Prentice-Hall, Englewood Cliffs (NJ) 1990.
- ↑ Ben Witherington III, The Jesus Quest, Intervarsity Press, 1995.
- ↑ Frank Kermode, New York Review of Books, 29. lipnja 1978, str. 39-42.
- ↑ Geza Vermes, The Nativity: History and Legend, London, Penguin, 2006, str. 21.