Radovan Lorković

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Radovan Lorković (Zagreb, 13. rujna 1932.), hrvatski violinist, glazbeni pedagog, glazbeni pisac, diskograf, glazbeni mecena. Sin kemijskoga inženjera Radoslava i glasoviračice Melite r. Pozajić. Brat fiziologa i publicista Hrvoja, unuk veterinara Dragutina Pozajića i političara Ivana Lorkovića, praunuk ekonomskoga pisca Blaža i veterinara i liječnika Radoslava Krištofa, sinovac biologa Zdravka, političara Blaža i Mladena te nećak dirigenta i skladatelja Mladena Pozajića. Djelovao je veći dio života u Švicarskoj[1], gdje se i oženio. Supruga Edith je glasoviračica kao i kći Jela i sin Fran.

Životopis

Rodio se je u Zagrebu. U rodnom je gradu pohađao klasičnu gimnaziju. U srednjoj školi Muzičke akademije učio je svirati violinu kod Renate Senečić i Mladena Tarbuka. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu studirao kod Vaclava Humla i diplomirao kod Ivana. Usavršavao se je kod Maxa Rostala u Londonu te na Konzervatoriju u Bernu.[1]

O otimačini stana i imovine Radovana Lorkovića i njegove snimljena je epizoda dokumentarnog serijala Silvane Menđušić Stambeno pitanje iz 2016. godine. Epizoda je 5. u serijalu i nosi naslov Zagreb gospodina Lorkovića.[2]

Na konzervatoriju u Bernu je bio asistentom Maxu Rostalu od 1960. do 1965. godine. U Bielu je na Konzervatoriju predavao violinu te na Muzičkoj akademiji u Baselu od 1965. do odlaska u mirovinu 1995. godine. Spojio je Humlovu i Rostalovu pedagogiju i stvorio vlastitu metodu poučavanja. Držao predavanja o violinskoj glazbi, interpretaciji i tehnici te poučavao mladež u Indiji.[1]

Usporedno je koncertirao u Hrvatskoj te diljem Europe. Najčešće je u nastupima bio s glasoviračima: s majkom Melitom, suprugom Edith Lorković-Krähenbühl, kćeri Jelom, Rankom Filjkom, Darkom Lukićem, Pavicom Gvozdić, Jakšom Zlatarom i raznim inozemnim glasoviračima. Od hrvatskih se glasovirača ističe suradnja s Fredom Doškom s kojim je uz koncertne nastupe ostvario i snimljene nosače zvuka s djelima hrvatskih skladatelja (Božidar Kunc, Rudolf Matz, Dora Pejačević). U repertoar su mu ušle gotovo sve komorne violinske skladbe svjetskih glazbenih velikana. Svirao i u u gudačkom kvartetu (Streichquartett Lorkovic-Füllemann-Strauss: Radovan Lorković - violina, Edith Lorković - viola, Brigitte Füllemann - violina, Ernest Strauss - violončelo; baselski skladatelj Maurice Altenbach (1933.-2005.) studirao je violončelo.[3]).[1]

Osnovao i vodio komorne ansamble. U Bernu je 1963. osnovao Camerata Bern. U Baselu je osnovao 1970. Musica viva (članovi Radovan Lorković, Edith Lorkovic, Hans Walter Hirzl[4]) s kojim je izvodio barokni i klasični repertoar. 1978. je osnovao svoj Komorni orkestar Radovana Lorkovića u kojem su svirali njegovi studenti i izvodili su Bacha. [1]

Osnovao je u Baselu svoju diskografsku tvrtku Lovor u kojoj je snimao violinske albume. Hrvatski radio je sačuvao nekoliko snimka njegovih izvedaba. [1]

Objavio je knjige Das Violinkonzert von Alban Berg (1991.) i Melita Lorković (2012.). Napisao je prilog za zbornike Božidar Kunc i Stanko Horvat. Napisao je članke iz područja violinističke pedagogije i interpretacije koje je objavio u raznim časopisima: austrijskom Österreichische Musikzeitschriftu, engleskom The Musical Timesu, slovenskom Intermezzu, švicarskom Schweizer musikpädagogische Blätteru te u časopisu Hrvatskog društva glazbenih i plesnih pedagoga Tonovima.[1]

Revidirao i priredio notna izdanja djela za violinu raznih skladatelja, među njima Mladena Pozajića, Božidara Kunca i Dore Pejačević.[1]

Dio materine ostavštine darovao je Hrvatskom državnom arhivu (obiteljski fond Lorković). 1993. je predložio osnivanje glazbene školu u Hvaru, razradio njezin nastavni plan i opskrbio je glazbalima.[1] Zaklada njegove matere je financirala izradu projektne dokumentacije i radove obnove ljetnikovca Hanibala Lucića u Hvaru. Radovan je kao upravitelj zaklade predložio da se novac i glazbala iz njezine ostavštine iskoriste za osnivanje glazbene škole u Hvaru, odnosno da se istočno krilo ljetnikovca prenamijeni u glazbenu školu. Donacija Lorković u međuvremenu postala je izgubljena je za Hvar, a glazbena škola u Hvaru još 2022. nema odgovarajuće prostore u Hvaru.[5] Brojna je glazbala i pedagošku literaturu darovao je glazbenim školama u Drnišu, Omišu, Osijeku, Sarajevu, Splitu, Starom Gradu, Trogiru, Tuzli, Vukovaru, Zaboku i Zagrebu.[1]

Organizirao je da hrvatski glazbenici imaju koncerte u Švicarskoj u okviru Hrvatskoga kulturnoga kluba (Kroatischer Kulturklub) u Badenu. [1]

Počasni je član Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika. Joseph A. Peck posvetio mu je pjesmu.[1]

Izvori

  1. ↑ 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 Ivona Ajanović-Malinar i Redakcija (2021): LORKOVIĆ, Radovan. Hrvatski biografski leksikon (1983–2025), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2025. Pristupljeno 4.12.2025. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/lorkovic-radovan>.
  2. ↑ STAMBENO PITANJE ep5 - Teaser Kanal Studija DIM. Vimeo. 2017. Pristupljeno 28. veljače 2020.
  3. ↑ Na internetu dostupna snimka iz 2018. Maurice Altenbach Fünf Studien für ein Streichquartett
  4. ↑ Antonio Vivaldi - Quattro Staggioni, Musica Viva Basel . Kanal LOVOR na YouTubeu. 22. studenoga 2019. Pristupljeno 5. prosinca 2025.
  5. ↑ Nives Tomasović: Ljetnikovac Hanibala Lucića u Hvaru od 1950. do 2022.. Prilozi povijesti otoka Hvara XVI/2025., str. 208.-209.

Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Radovan_Lorković&oldid=634301"