Protobugari
Protobugari, Bulgari ili vrlo rijetko Bolgari, su bili polunomadsko turkijsko ratničko pleme koje je živjelo u kaspijskoj stepi i uz rijeku Volgu. Dolaskom Protobugara na tlo Balkana došlo je do etnogenetskog miješanja s Tračanima i Slavenima i nastanka Bugara. Domovina Protobugara bile su skitskijske zemlje u današnjoj Ukrajini, Rusiji, Kazahstanu, Kirgistanu, Afganistanu, Iranu, Pakistanu, Tadžikistanu i Uzbekistanu.
Etnogeneza i lingvistika
O porijeklu riječi Bulgar, ko je bio originalni naziv za Protobugare, više je teorija. U nekoj teoriji riječ dolazi od rjieke Volge, gdje su neko vrijeme Protobugari bili naseljeni. Također riječ bulga (kuna) označava životinju čijim krznom su Protobugari trgovali u svojoj pradomovini - središnjoj Aziji. Rezultat slavenizacije i prihvaćanja kršćanstva u 9. stojleću bila i promjena riječi Bulgari u Bugari.
Protobugari su govorili protobugarskim jezikom, koji je bio turkijski jezik, taj jezik danas je očuvan na nekim kamenim zapisima[1]. Na tim kamenim zapisima se nalaze i neke riječi koji potvrđuju arijski izvor protobugarskog jezika (tarkan, boritarkan, ičerguboil, kanas).
Protobugari su koristili i 12 godišnji ciklični kalendar, kojeg su preuzeli od plemena u Kine. Glavno božanstvo su nazivali Sabazija, koje je bilo vrlo poznato i kod trakijskih plemena.
Druga, iranska teorija, govori, da jezik Protobugara potječe iz satemske (iranske) grupe i da su oni iransko pleme, a turcizme u njihovom jeziku objašnjavaju osmanskom vojnom prevladom. Bugarski jezikoslovci više se oslanjaju na tu teoriju, koja je kod jezikoslovaca i bolje argumentirana. Po toj teoriji, Protobugari dolaze iz planinskog vijenca Hindukuša i Pamira[2], a njihov bog istog je porijekla kao i sumerski bog Dingir (sumerski: 𒀭, 
, kasnije 
)[3].
Neke druge teorije smatraju da su posljedica vojnih pohoda Aleksandra Velikog poduzetim tijekom četvrtog stoljeća prije Krista.
Povratak u Europu
Krajem 2. stoljeća dio Protobugara vratio se u istočnu Europu, točnije oko Kavkaza između rijeka Dnjestra i Volge - Volški Protobugari. Prvi put su pomenuti u rimskom ljetopisu 354. godine. Između 351. i 389. dio Protobugara prešao je Kavkaz i naselio se u Armeniji. Toponimi pokazuju, da su i ostali, ali ih asimilirali Armenci. Zbog pritiska Huna u 4. stoljeću, dio Protobugara odselio se iz središnje Azije i naselio oko Dona, gde su bili i bolji životni uvjeti. Pri tome su navodno asimilirali tamošnje ostatke Sarmata. Neki Protobugari ostaju na tim mjestima, dok se ostali naseljavaju s Hunima u Panoniji. Tamo su bili između 377. i 453. sudionici hunskih pustošenja po središnjoj i zapadnoj Europi. Nakon smrti hunskog poglavara Atile, Protobugari se naseljavaju u jugoistočni dio Europe.
U 5. stoljeću zajedno s Bizantom sudeluju u napadima na Ostrogote a kasnije u 5. i 6. stoljeću napadaju Bizantsko carstvo.
Vladari
Prvi vladari imali su naslov kanas ili kanas ubigi, kojeg su navodno preuzeli od staroturkijske riječi su baši, što je značilo vladar od Višnjeg Boga - božiji vladar. Tek primanjem kršćanstva vladari nose slovenske naslove knez, car. Prvi vladar koji je ujedinio protobugarska plemena bio je kan Kubrat, koji je 632. osnovao kneževstvo - Staru Veliku Bugarsku odnosno Onoguriju.
Izvori
- ↑ Proto-Bulgarian Epigraphic Monuments Vesselin Beshevliev (Izdatelstvo na Otečestveniя front, Sofiя, 1981)
- ↑ Peter Dobrev, The language of the Ispor Rex (Asparukh) and Kuber Bulgars, Vocabulary and grammar
- ↑ “Nadpisi i alfavit protobulgar”, Petar Dobrev: vtoroe (TANGRA) voshodit k tomu že kornю, čto i šumerskoe Dingir
- Eremian, Suren. Reconstructed map of Central Asia from ‘Ashharatsuyts’.
- Shirakatsi, Anania, The Geography of Ananias of Sirak (Asxarhacoyc): The Long and the Short Recensions. Introduction, Translation and Commentary by Robert H. Hewsen. Wiesbaden: Reichert Verlag, 1992. 467 pp. ISBN 978-3-88226-485-2
- Bakalov, Georgi. Little known facts of the history of ancient Bulgarians. Science Magazine. Union of Scientists in Bulgaria. Vol. 15 (2005) Issue 1. (in Bulgarian)
- Dobrev, Petar. Unknown Ancient Bulgaria. Sofia: Ivan Vazov Publishers, 2001. 158 pp. (in Bulgarian) ISBN 954-604-121-1
