Povijest zavarivanja

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
Termitno zavarivanje tračnice. U ljevačkom loncu stvorena talina željeza spušta se na dno lonca, dok lakši dio (aluminijev oksid Al2O3) izlazi na površinu kao tekuća troska. Za pokretanje kemijske reakcije potrebno je samo tridesetak sekundi, u ovisnosti od količine pripremljenog materijala, a reakcija je kada jednom započne samoodrživa.
Ručno elektrolučno zavarivanje obloženom elektrodom je najčešći oblik elektrolučnog zavarivanja.

Povijest zavarivanja ili točnije rečeno povijest spajanja metala je započelo prije nekoliko tisuća godina, u brončano doba i u željezno doba, na prostorima današnje Europe i Bliskog istoka. Razvilo se kao sastavni dio vještina kovača, zlatara i ljevača pri izradi oruđa za rad, oružja, posuda, nakita i građevina.

U srednjem vijeku se razvilo kovačko zavarivanje, gdje su se dva dijela koja su se spajala, na kovačkoj vatri, doveli do bijelog usijanja i ako je bilo potrebno, posipali bi se određenim prahom ili pijeskom za “čišćenje”. Čekićanjem spoja istiskivali bi se s dodirnih površina rastaljeni oksidi ili troska, te se sučeljavaju čiste metalne površine, kada počinju djelovati međuatomske sile dvaju dijelova i dolazi do čvrstog spoja. Najbolji mačevi iz čelika u srednjem vijeku bili su rađeni iz niskougljičnog čelika (do 0,4% ugljika), a na njihove rubove su kovački zavarivane (udarcima čekića u toplom stanju) trake od visokougljičnog čelika (od 1,0 do 2,1% C), koje su uz određenu toplinsku obradu davale tvrde i oštre bridove. Mačevi, vrhovi strijela i koplja, noževi i drugo, kod kojih su primjenjivali kovačko zavarivanje, bili su poznati u Grčkoj, Franačkoj državi, Kini, Japanu, Indoneziji, te u Siriji. Poznata je bila tehnika spajanja traka iz različitih vrsta željeznih materijala kovanjem kao “damasciranje” (od Damask, Sirija), a u cilju postizanja posebnih dobrih svojstava za mačeve i puške.

1802. ruski znanstvenik Vasilij Petrov istražuje električni luk za opću namjenu i predlaže primjenu za zavarivanje.[1] 1882. ruski znanstvenik Nikolaj Benardos prvi koristi električni luk između ugljene elektrode i metala, uz dodavanje žice u metalnu kupku. 1888. ruski znanstvenik Nikolaj Slavjanov je predložio postupak elektrolučnog zavarivanja metalnom elektrodom. 1895. počinje se koristiti aluminotermijsko zavarivanje tračnica i za popravak odljevaka. U isto vrijeme prvi puta se zavaruje plinskim plamenikom, koji je koristio kisik i vodik. Kasnije se razvija plinsko zavarivanje kisik-acetilenskim (O2 + C2H2) plamenom.

Vrlo značajnu ulogu u razvoju zavarivanja su imala braća Siemens (1866.) s razvojem generatora istosmjerne struje. 1879. mlađi brat Carl Wilhelm Siemens (1823. - 1883.) među prvima koristi električni luk za taljenje metala. 1881. francuski izumitelj Auguste de Méritens ostvario taljenje olova i uspio spojiti nekoliko dijelova zajedno pomoću električnog luka. Charles L. Coffin iz Detroita je zaslužan za početke elektrolučnog zavarivanja u SAD.

1907. švedski znanstvenik Oscar Kjellberg prvi patentira i primjenjuje obloženu elektrodu. 1910. u Puli tiskan udžbenik za brodogradnju, autora F. Pitzingera, u kojemu se već navodi zavarivanje električnim lukom. [2] Obložena elektroda se proizvodila uranjanjem gole žice u otopinu minerala, a od 1936. obloga se nanosi isprešavanjem ili ekstrudiranjem. Od 1925. počinje zavarivanje u zaštitnoj atmosferi vodika, a kasnije se prešlo na argon i helij. Od 1930. primjenjuje se automatsko zavarivanje pod praškom u brodogradnji SAD-a.[3]

Pred, a posebno poslije Drugog svjetskog rata, počinje razvoj i primjena zavarivanja u zaštitnom plinu - zavarivanje TIG postupkom. Zavarivanje MIG postupkom se počinje primjenjivati 1948., a od 1953. u Sovjetskom Savezu se prvi puta primjenjuje zavarivanje MAG postupkom s CO2 zaštitnim aktivnim plinom. Hladno zavarivanje pod pritiskom se primjenjuje od 1948.

Iza 1950. se razvijaju mnogi novi postupci kao što su: zavarivanje pod troskom (1951.), zavarivanje trenjem (1956.), zavarivanje snopom elektrona (1957.), zavarivanje ultrazvukom (1960.), zavarivanje laserom (1960.), zavarivanje plazmom (1961.) i drugi.[4]

Prvo zavarivanje i toplinsko rezanje u svemiru izveli su 1969. u sovjetskom svemirskom brodu Sojuz 6. 1932. u Rusiji, Konstantin Khrenov je prvi uspješno primjenio podvodno elektrolučno zavarivanje.

Izvori

  1. "Historical essay on the 200 years of the development of natural sciences in Russia"
  2. Duško Pavletić: "Zavarivanje I – Povijest zavarivanja“, Sveučilišni studij strojarstva i brodogradnje, Tehnički fakultet Rijeka, 2010.
  3. Cary and Helzer, p 7
  4. [1] "Diffusion Bonding of Materials" Kazakov N.F., 1985., publisher=University of Cambridge