Portal:Povijest/Arhiva članaka

2006/07.

Prvi svjetski rat

Prvi svjetski rat, 1914. - 1918., je bio prvi rat u kojem su sudjelovali narodi širom svijeta, te je stoga i dobio pridjev svjetski rat. Prije izbijanja Drugog svjetskog rata bio je poznat pod imenom Veliki rat ili nešto rjeđe rat koji će okončati sve ratove.

Uzroci prvog svjetskog rata su mnogobrojni i složeni, ali svoj korijen uglavnom imaju u neravnomjernom ekonomskom razvoju vodećih evropskih zemalja u 19. stoljeću, odnosno činjenicom da su se mnoge države - kao Njemačka, Italija i Japan - iz političkih i drugih razloga relativno kasno profilirale kao velike sile te nisu mogle ravnopravno konkurirati Velikoj Britaniji i Francuskoj u kolonijalnoj ekspanziji. Drugi važan, ako ne i važniji, razlog bio je procvat nacionalizma kao dominantne ideologije u Europi 19. stoljeća. S obzirom da se granice država uglavnom nisu poklapale s etničkim, stvarno ili izmišljeno ugnjetavanje sunarodnjaka s druge strane granice je bilo stalan izgovor za rat, dok su stara, ali još uvijek postojeća višeetnička carstva kao Austro-Ugarska ili Osmansko Carstvo postala sve nestabilnija. S obzirom na postepeni porast slobode tiska i demokratskih standarda u mnogim europskim državama, vlade su postajale sve ovisnije o javnom mnijenju i sporove s drugim državama je postajalo sve teže rješavati diplomatskim putem. Nacionalizam je često prerastao u šovinizam, a u slučaju Njemačke i u rasizam, odnosno teze o superiornosti germanskih nad slavenskim narodima, što je Drugi Reich vodilo u gotovo neizbježni sukob s Rusijom u kojoj je u to doba dominirao panslavizam. Eskalaciju svih tih procesa u globalni sukob sprečavao je diplomatski sistem ravnoteže sila ustanovljen na Bečkom kongresu 1815. godine. Taj je sistem nakon francusko-pruskog rata modificiran nastojanjem njemačkog kancelara Otta von Bismarcka da spriječi...

Više ... -- Arhiva -- Predloži i ti članak

Hrvatski narodni preporod

U vrijeme kad u europskim književnostima romantizam ulazi u završnu fazu, u hrvatskoj književnosti tridesetih godina javlja se pokret koji se naziva ilirskim pokretom, ilirskim preporodom, ilirizmom.

Noviji povjesničari književnosti nazivaju to razdoblje hrvatskim narodnim i književnim preporodom, a u ponekad i samo "preporod".

Naziv hrvatski narodni i književni preporod određuje njevoju orijentaciju: nacionalnu (političku) i kulturnu (književnu). Riječ je, dakle, o nacionalno-političkom i kulturnom pokretu koji ulazi u kontekst europskom romantizma kao poseban njegov sastojak, a koji je odraz sveopće europske slike tog doba, kada je Europa bila zahvaćena valom nacionalnih preporoda, nacionalnih buđenja odnosno buđenja narodne svijesti, kako u visokointelektualnim slojevima, tako i u najnižim i nepismenim društvenim slojevima.

Nacionalni Hrvatski sabor donosi odluku o uvođenju mađarskog jezika u hrvatske škole kao neobvezatnog predmeta. Bio je to početak sve očitije mađarizacije. Godine 1805. odlukom Sabora u Požunu mađarski jezik postaje službenik jezikom, a 1827. on postaje obvezatnim nastavnim predmetom. Nacionalno osviješteni hrvatski intelektualci suprostavljaju se mađarizaciji i bore se za očuvanje hrvatskog jezika.

Hrvatski intelektualci bore se za očuvanje hrvatskog indentiteta. Kako je jezik bitna odrednica nacionalnog indentiteta, svoju su borbu usmjerili na očuvanje hrvatskog jezika. Na taj način ulaze u obzor europskog romantizma koji podiže kult nacionalnom jeziku i nacionalnoj kulturnoj baštini. Jezik je prava domovina (Die Ware Heimat ist eigntlich die Sprache - Humboldt).

Nagovještaj nacionalnog buđenja je poziv zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca (Poziv na sve duhovne pastire svoje biskupije, 1813.) za skupljanje narodnog blaga - početak je buđenja nacionalne svijesti. Godine 1815. Antun Mihanović u brošuri Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnem jeziku ističe...

Više ... -- Arhiva -- Predloži i ti članak

Bitka za Staljingrad

Bitka za Staljingrad (28. lipnja 1942. - 2. veljače 1943.) bila je najvažnija bitka u preokretu Drugog svjetskog rata i smatra se jednom od najkrvavijih bitaka u ljudkosj povijesti

Veliki industrijski grad smješten sjeveroistočno od prostranog Cimlanskog jezera, prostire se na desetke kilometara uzduž rijeke Volge. Veća nadmorska visina i profil tla (nekoliko slojeva stjenovitih ravni u samom gradu) čini ga dominantnim položajem cijelog Privolžja te stepe (surove ruske stepe) koja se prostire sve do plodnih brežuljaka Dona na zapadu. Veliko riječno središte omogućavalo je ovom gradu da se u njemu grade i veći industrijski pogoni kao: Spartakovka, tvornica traktora Dzerzhinsky, tvornica Barrikady, crveni oktobar, ogromni žitni silos koji je održavao zalihe žita za Staljingrad tokom dugih i žestokih ruskih zima ...... Unatoč svim pogonima gradom dominira brijeg Mamaev Kurgan(102 m/n.v.)- staro slavensko groblje koje je pretvoreno u omiljeno izletište građana. Bitno je spomenuti da je istočna obala ogromne Volge relativno nenaseljena, odnosno da na tom mjestu prevladava nekoliko sela od kojih je najveće Krasnaya Sloboda kasnije pretvorena u veliki bunker i skladište za potrebe Rusa. Početak cijele priče vezan je uz poziv na "brifing" kojeg je Halder (logistika) dobio već početkom studenog. u kojem je stajalo da ga se poziva da objasni "nekoliko tehničkih stvari u vezi Istočnog fronta". U tom kraćem razgovoru Hitler mu je podastrao svoju "briljantnu" zamisao o budućim kretanjima grupa armija centar i grupe armija jug te je od njega zatražio mišljenje o putevima opskrbe za njemačkog vojnika. U ovom prvom razgovoru Halder iako ne baš presretan (situacija je tada bila zamalo katastrofična) potvrdio je da taj posao može učiniti. Ta strašna ruska zima je učinila svoje: gladni i iznemogli njemački vojnici na rubu poraza, moralno dotučeni, žudeći za domom ipak su smogli snage odbiti zimsku rusku ofanzivu na pravcima Serpuhovo-Kaluga-Bryansk i Podolsk-Vyazma-Smolensk (dijelom i zbog pogrešnog ruskog tempiranja napada) te omogućiti dobru bazu za daljnja djelovanja (na svoju nesreću). Iako povijesni podaci kažu da su njemačke prehodnice pred početak najjače zime ušle u Mozhaisk na 50-tak km od Moskve "parajući" tako moskovsku ravnicu popola to je ipak bila krajnja točka do koje su na tom pravcu došli. Cijelo proljeće i početak ljeta brujali su kamioni na pravcu Uman-Poltava-Taganrog i Uman-Poltava-Kharkov dopremajući ljude i opremu od kojih se većina više nikad nije vratila svojem domu. A počelo je "ograničenim" operacijama na pravcima Volchansk-Troickoje, Bravenkovo-Izyum i Yakovljevo-Voronezh usmjerenim na stvaranje mostobrana na rijeci Oskol i otvaranje Donjecke ravnice sve do rijeke Chir gotovo 200 km istočnije. U operaciji koja je počela 11.ožujka 1942. godine sudjelovale su: 2.Armija i 4. Panzer a. prema Voronezhu na sjeveru, 2. mađarska a. i 6. a po pravcu Volchansk- Troickoje i 1. Panzer a. u pravcu Millerovog.

.............." a onda je sve pošlo po zlu. Cijela se ravnica prvo minuta tresla kao šiba na vjetru. Onda se nebo zacrnilo i odasvud po nama počeše sipati bombe takvom silinom da je većina mojih drugova pokopana prije nego što se uopće dokopala spasonosnih zaklona. Mi koji preživismo ovaj pakao znali smo da glavno tek slijedi. Potrčavši do ranjenog komesara uvidio sam da sam se odjednom našao na nišanu sile kakvu nikad prije ni kasnije nisam vidio............ ".........iz bilješki ruskog vojnika koji je preživio Staljingrad,te i sam na kraju rata ušao u Berlin, odnose se na njegov susret s 1. Panzer Armee pred Glubokijem...

Više ... -- Arhiva -- Predloži i ti članak

Kubanska raketna kriza

Kubanska kriza je bila krajnje ozbiljna konfrontacija između SADa i SSSRa 1962. godine. Kriza je otvorena pokušajem stacioniranja sovjetskih nuklearnih raketa na Kubi. Smatra se vrhuncem i istovremeno prekretnicom u povijesti Hladnog rata. Nikada prije toga u povijesti svijeta atomski rat nije bio toliko vjerojatan kao u tim danima.

Od početka hladnog rata obje sile pobjednice iz Drugog svjetskog rata zastupale su suprotstavljene gospodarske i ideološke sisteme i demonstrirale jedna drugoj vlastitu nadmoć neprekidno novim tehnologijama naoružanja.

Strateški koncepti su išli tako daleko, da čak nije bila isključena opcija prvog nuklearnog udara. Pri tome je protivnik trebao biti u vrlo kratkom vremenu uništen prvim masivnim udarom nuklearnim oružjem kako protuudar protivnika također nuklearnim oružjem više ne bi bio moguć. Konvencionalno naoružanje nije odgovaralo za jednu takvu ofanzivu, jer vatrena moć nije bila dovoljna da onesposobi protivnika.

U to su vrijeme obje velesile raspolagale raketnom tehnologijom (interkontinentalna raketa) koja je omogućavala uništenje ciljeva na udaljenosti od 14.000 km. To je omogućavalo da se teritorij protivničke zemlje dosegne s vlastitog teritorija. Pored toga, imali su na raspolaganju i eskadrile bombardera (B-52 odnosno Tu-95) koji su jednako tako mogli obaviti takav napad. Ali obje metode napada imale su nedostatak, da je ostajalo određeno vrijeme za uzbunu što je pružalo mogućnost neprijatelju da pokrene protumjere.

Kako bi se protivniku što više smanjilo vrijeme za uzbunu, trebalo je nuklearne rakete smjestiti što je moguće bliže teritoriju neprijatelja. Ta preduvjet su SAD ostvarile 1959. stacioniranjem raketa srednjeg dometa tipa Thor i Jupiter u Italiji i u Turskoj.

U tom trenutku SSSR nije imao mogućnosti stacionirati svoje nuklearne rakete srednjeg dometa na domak teritorije SAD-a.

Tek s bijegom diktatora Fulgencija Batiste s Kube u siječnju 1959. i priznanjem pobjede gerile pod Fidel Castrom pojavila se mogućnost Sovjetima da nadoknade taj taktički nedostatak.

Castro je formirao revolucionarnu vladu od različitih opozicijskih grupa među kojima su bili i komunisti. SAD su podržavali Batistu, a nova vlada Kube je također održavala odnose sa SAD-om, kad je Castro molio od SAD-a zajam. Američka vlada pod Eisenhowerom je Castrovu molbu ne samo odbila, nego je u ožujku 1959. odlučila svrgnuti ga uz podršku opozicije provodeći terorističke udare, sabotaže i atentate. Kao partner Castro za njih uopće nije dolazio u obzir, pa je Castro trebao druge, od SAD-a neovisne, trgovinske partnere.

SSSR je pažljivo pratio ovaj razvoj, pa je uz uspostavljanje diplomatskih odnosa u svibnju 1959. Kuba ušla u područje njihovog zanimanja.

Kuba si je time osigurala snažnog gospodarskog partnera i nadala se, da će postati uzor za stjecanje nacionalne nezavisnosti svim zemljama...

Više ... -- Arhiva -- Predloži i ti članak