Antun Mihanović

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
Antun Mihanović, Album zaslužnih Hrvata 19. stoljeća, Zagreb, 1898.

Antun Mihanović (Zagreb, 10. lipnja 1796. – Novi Dvori Klanječki kraj Klanjca, 14. studenoga 1861.) bio je hrvatski književnik i pravnik.

Životopis

Antun Mihanović rodio se 1796. godine u Zagrebu. Rodio se u obitelji zagrebačkoga posjednika Matije Mihanovića i Justine rođ. Kušević.[1] U Zagrebu je završio pučku školu i Klasičnu gimnaziju 1809. godine.[2] Studirao je filozofiju i pravo na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu.[3] Nakon studija filozofije koji je upisao 1809. godine a svršio ga 1811. godine, pravo je studirao od 1811. godine i svršio ga diplomiravši 1813. godine u Zagrebu.[4] Radio je kao pravnik 1813. godine pri Banskome stolu u Zagrebu a od 1815. do 1821. godine bio je vojni sudac, pretežito u Italiji, potom upravni činovnik u Rijeci[3] od 1823.[5] do 1836. godine[6]. Od 1825. do 1827. godine bio je, zajedno s Andrijom Ljudevitom Adamićem, zastupnik Rijeke na Požunskom saboru[7], a u Rijeci je i napisao stihove pjesme Horvatska domovina (Lijepa naša)[8]. Poslije toga prešao je u austrijsku diplomaciju i službovao od 1836. do 1858. godine.[3] Bio je prvi austrijski konzul u Beogradu zatim je bio konzul u Solunu, Smirni, Carigradu i Bukureštu. Umirovljen je 1858. godine kao ministarski savjetnik i od tada je do smrti živio u Novim Dvorima gdje je umro 1861. godine.

Književno stvaralaštvo

U mladosti je pisao naučne rasprave i eseje a kasnije, u muževnoj dobi, pjeva pjesme kojih je napisao samo desetak.[9] Antun Mihanović autor je i nevelike, ali važne knjižice Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku koju je objavio u Beču 1815. godine. U ovom djelu je iznio ideje iz kojih se kasnije razvio i program Hrvatskoga narodnog preporoda Ljudevita Gaja i ostalih iliraca. Hrvatski književni povjesničar Antun Barac za to razdoblje napisao je kako je to vrijeme (...) kad je u hrvatskoj književnosti vladala pustoš, a u hrvatskoj javnosti nemar prema hrvatskom jeziku. Njome je htio razbuditi narodni ponos i svijest, da samo na vlastitom jeziku čovjek može izreći sve, što želi. Istaknuto je, da se do izražajnog savršenstva može razviti samo jezik kojim narod i govori i piše. Dokazivao je koliko snage moraju izgubiti ljudi koji su prisiljeni učiti strane jezike. Tvrdio je da se samo na materinskoj riječi može stvarati prava kultura i suzbijati praznovjerje i zaostalost. I njegovi su pogledi obuhvatili cijelo slavenstvo, ali su se u prvom redu zaustavljali na hrvatskomu narodu.[10]

Istraživao je i otkrivao te strastveno prikupljao stare listine i rukopise, rijetke knjige i drugu spomeničku građu a poglavito građu o hrvatskoj prošlosti.[11] Pronašao je rukopis Gundulićeva Osmana u Veneciji 1818. godine i potaknuo njegovo objavljivanje[12] koje se nije odmah ostvarilo već je bilo objavljeno kao prva knjiga kojom je Matica ilirska 1844. godine otpočela svoju izdavačku djelatnost[13]. Na Svetoj Gori pronašao je Zografsko evanđelje i tzv. Mihanovićev odlomak.[11]

Hrvatska himna

Mihanović je neprolaznu slavu stekao pjesmom Horvatska domovina koja je krajem 19. stoljeća postala hrvatska himna. Pjesma je prvi put objavljena u desetom broju Gajeve Danice, 14. ožujka 1835. godine. U njoj je pjesnik sabrao sve što se od nas ne da otkinuti dok živimo kao narod što će uvijek oživljavati i buditi naša rodoljubna čuvstva. (Antun Barac).[14] Za Horvatsku domovinu ili, prema prvom stihu, Lijepu našu ishitreni napjev uglazbio je, prema uvriježenom mišljenju, Vinkovčanin Josip Runjanin a ukajdio ga je, po predaji veoma točno, učitelj pjevanja i organist prvostolne crkve u Zagrebu Vatroslav Lichtenegger. Prvi put javno je izvedena 1861. godine. Kao nacionalna himna prihvaćena je 1891. godine.

Djela

  • Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku, Beč, 1815. (rpr. Međunarodni slavistički centar SR Hrvatske [etc.], Zagreb, 1985., Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2012.)
  • Znanostih i narodnoga jezika prijateljem, Padova, 1818.

Posmrtno

  • Lijepa naša domovino: u spomen odkrića spomenika u Klanjcu dne 7. kolovoza 1910.: sa 8 slika, Hrvatsko društvo za pučku prosvjetu, Zagreb, 1910.
  • Moja domovina, izbor Joža Skok, Naša djeca, Zagreb, 1993.

Galerija

Izvori

  1. ↑ Obljetnice hrvatskih velikana, uredio i opremio Stanko Tenšek, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 3. izd., Zagreb, 1971., str. 7.
  2. ↑ Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007., ISBN 978-953-95772-0-7, str. 907.
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 LZMK: Antun Mihanović, enciklopedija.hr, preuzeto 18. kolovoza 2019.
  4. ↑ Jelena Očak, Antun Mihanović, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998., ISBN 953-167-119-2, str. 66., 72., 73.
  5. ↑ Mihanović Petropoljski, Antun (1796-1861), Schriftsteller und Diplomat, biographien.ac.at (njem.)
  6. ↑ Obljetnice hrvatskih velikana, uredio i opremio Stanko Tenšek, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 3. izd., Zagreb, 1971., str. 10.
  7. ↑ Vedrana Spadoni, Antun Mihanović objavio LIJEPU NAŠU u Daniczi 14. szusheza 1835., primorskihrvat.hr, 14. ožujka 2019., pristupljeno 18. kolovoza 2019.
  8. ↑ Goran Moravček, Mihanović u Rijeci napisao Lijepu Našu, fluminensia.org, 14. ožujka 2013.
  9. ↑ Obljetnice hrvatskih velikana, uredio i opremio Stanko Tenšek, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 3. izd., Zagreb, 1971., str. 9.
  10. ↑ Obljetnice hrvatskih velikana, uredio i opremio Stanko Tenšek, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 3. izd., Zagreb, 1971., str. 8.
  11. ↑ 11,0 11,1 Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti, Naklada Pavičić, Zagreb, 2004., 2. znat. proš. izd., ISBN 953-6308-56-8, str. 154.
  12. ↑ Proleksis enciklopedija: Mihanović, Antun, preuzeto 2. studenoga 2012.
  13. ↑ Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti, Naklada Pavičić, Zagreb, 2004., 2. znat. proš. izd., ISBN 953-6308-56-8, str. 155.
  14. ↑ Obljetnice hrvatskih velikana, uredio i opremio Stanko Tenšek, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 3. izd., Zagreb, 1971., str. 12.

Vanjske poveznice

Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Antun Mihanović
Wikisource-logo.svgWikizvor ima izvorna djela autora: Autor:Antun Mihanović
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Antun_Mihanović&oldid=503831"