Polaritet u međunarodnim odnosima označava način na koji je moć raspodijeljena unutar međunarodnog sustava. Opisuje prirodu međunarodnog sustava u određenom vremenskom razdoblju. Razlikuju se tri osnovna tipa sustava: unipolaritet, bipolaritet i multipolaritet za tri ili više centara moći. Tip sustava potpuno ovisi o raspodjeli moći i utjecaja država u regiji ili širom svijeta.
Razdoblje Hladnog rata bilo je bipolarno sa SAD-om i SSSR-om kao svjetskim superssilama, dok je kraj Hladnog rata doveo do unipolariteta sa SAD-om kao jedinom superssilom tijekom 1990-ih i 2000-ih. Znanstvenici vode rasprave o tome kako karakterizirati trenutni međunarodni sustav.[1]
Politolozi nemaju suglasnost o pitanju koji oblik polariteta stvara najstabilniji i najmirniji sustav. Kenneth Waltz i John Mearsheimer tvrde da bipolaritet proizvodi relativno visoku stabilnost. Suprotno tome, John Ikenberry i William Wohlforth argumentiraju za stabilizirajući učinak unipolariteta. Neki znanstvenici, poput Karla Deutscha i J. Davida Singera, tvrdili su da je multipolaritet najstabilnija struktura. Bruce Bueno de Mesquita tvrdi da je statistička veza između polariteta bilo koje vrste i konflikta slaba.
Unipolaritet
Unipolaritet je stanje u kojem jedna država u uvjetima međunarodne anarhije uživa prevlast moći i nema konkurentskih država. Prema Williamu Wohlforthu, unipolaran sustav je onaj u kojem je protutežа nemoguća. Unipolarna država nije isto što i carstvo ili hegemon koji može kontrolirati ponašanje svih drugih država.
Američka primarna pozicija
Brojni mislioci predviđali su američku nadmoć u 20. stoljeću, uključujući Williama Gladstonea, H. G. Wellsa i druge.[2]
Liberalni institucionalist John Ikenberry tvrdi da su Sjedinjene Države namjerno uspostavile međunarodni poredak nakon Drugog svjetskog rata koji je održavao američku nadmoć. Američka strateška suzdržanost omogućila je slabijim zemljama da sudjeluju u oblikovanju poslijeratnog svjetskog poretka. Liberalna osnova američke hegemonije — transparentan demokratski politički sustav — olakšala je drugim zemljama prihvaćanje poslijeratnog poretka.
Trenutne rasprave
Znanstvenici raspravljaju je li trenutni međunarodni poredak obilježen unipolarnošću, bipolarnošću ili multipolarnošću. Michael Beckley tvrdi da je američka nadmoć podcijenjena jer indeksi moći često ne uzimaju u obzir BDP po glavi stanovnika. U 2011. Barry Posen tvrdio je da unipolaritet slabi i da se svijet pomiče prema multipolaritetu. U 2019. John Mearsheimer tvrdio je da se međunarodni sustav pomiče od unipolariteta prema multipolaritetu.
U 2022. William Wohlforth tvrdio je da se međunarodni sustav kreće prema sustavu koji se ne može okarakterizirati ni kao bipolarnost ni kao multipolarnost. U 2023. Wohlforth i Stephen Brooks tvrdili su da su Sjedinjene Države još uvijek unipol, ali da je američka moć oslabila.
Utjecaj na konflikt i suradnju
Znanstvenici raspravljaju o trajnosti i miroljubivosti unipolariteta. Wohlforth tvrdi da unipolaritet smanjuje vjerojatnost hegemonijskog rivalstva i umanjuje važnost politike ravnoteže snaga među velikim državama. Prema Carli Norrlöf, američki unipolaritet je stabilan zbog kombinacije statusa dolara kao svjetske rezervne valute, američke komercijalne moći i vojne nadmoći.
Nuno P. Monteiro tvrdi da je unipolaritet sklon konfliktima. Kenneth Waltz smatrao je da je unipolaritet najkraćotrajnija međunarodna konfiguracija. Martha Finnemore tvrdi da unipolaritet nije dao Sjedinjenim Državama slobodu djelovanja jer unipol održava svoj status kroz legitimaciju i institucionalizaciju.
Bipolaritet
Bipolaritet je raspodjela moći u kojoj dvije države imaju prevlast.[3] U bipolaritetu se često razvijaju sfere utjecaja i sustavi saveza oko svakog pola. Na primjer, tijekom Hladnog rata 1947. – 1991., većina zapadnih i kapitalističkih država bila je pod utjecajem SAD-a, dok su komunističke države bile pod utjecajem SSSR-a.
Povijesni primjeri bipolariteta uključuju drevnu Kinu Chu i Jin (636.–546. pr. Kr.), Rim i Perziju (63. pr. Kr.–395.), Veliku Britaniju i Francusku u 18. stoljeću te Sjedinjene Države i Sovjetski Savez tijekom Hladnog rata.
Utjecaj na konflikt i suradnju
Kenneth Waltz tvrdio je da bipolaritet teži najvećoj stabilnosti jer bi se dvije velike sile brzo uzajamno prilagođavale, što sprječava nenamjernu eskalaciju. John Mearsheimer također tvrdi da je bipolaritet najstabilniji oblik polariteta. Dale C. Copeland osporio je Waltza, tvrdeći da bipolaritet stvara rizik za rat kada nastane asimetrija moći.
Multipolaritet
Multipolaritet je raspodjela moći u kojoj više od dvije države imaju slične količine moći. Bečki kongres, razdoblje od Napoleonskih ratova do Krimskog rata, bio je primjer miroljubivog multipolariteta. Primjeri ratnog multipolariteta uključuju: Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, Tridesetogodišnji rat, razdoblje Zaraćenih država i Tri kraljevstva u Kini.
Utjecaj na konflikt i suradnju
Klasični realisti poput Hansa Morgenthaua smatraju da su multipolarni sustavi stabilniji od bipolarnih jer velike sile mogu steći moć kroz saveze i manje ratove. Neorealisti tvrde da su multipolarni sustavi nestabilni jer postoji veća složenost u upravljanju sustavima saveza i veća šansa za pogrešnu procjenu namjera drugih država.
Thomas Christensen i Jack Snyder tvrde da multipolaritet teži nestabilnosti zbog „lančanog vezivanja” (saveznici bivaju uvučeni u ratove koje izazivaju partneri) i „prebacivanja odgovornosti” (države koje ne doživljavaju neposrednu prijetnju ne balansiraju protiv prijetećih sila). Mearsheimer također tvrdi da je prebacivanje odgovornosti češće u multipolarnim sustavima.
Termin multipolaritet korišten je za opis razvoja bliskih odnosa između Kine i Rusije nakon Hladnog rata, koji proizlaze iz zajedničkog cilja narušavanja američkog vodstva u međunarodnom sustavu.
Izvori
- ↑ Brooks, Stephen G.; Wohlforth, William C. (2023-04-18). "The Myth of Multipolarity". Foreign Affairs. No. May/June 2023. ISSN 0015-7120.
- ↑ Michel Chevalier, ‘La Guerre et la Crise Européenne’, Revue des Deux Mondes, (1866), p. 784–785
- ↑ Waltz, Kenneth N. (1964). "The Stability of a Bipolar World". Daedalus. 93 (3): 881–909. ISSN 0011-5266. JSTOR 20026863.