Pobačaj u Hrvatskoj

Kretanje broja poroda i pobačaja u Hrvatskoj od 1960. do 2011. godine.

Pobačaj u Hrvatskoj reguliran je od 1952. godine, podložan različitim ograničenjima. Prema sadašnjem zakonu koji je na snazi još od 1978. godine i nije se mijenjao, pobačaj se može obaviti na zahtjev do 10 tjedana nakon začeća, a nakon toga u posebnim okolnostima.

Povijest

Jugoslavija, čiji je Hrvatska bila dio, legalizirala je pobačaj 1952. godine. Godine 1960., dopušten je i zbog društvenih indikacija. Godine 1969., ukinuto je pravilo da povjerenstvo treba odobriti pobačaj u prvih 10 tjedana. Ova serija mjera nije smanjila ukupnu stopu pobačaja u to vrijeme, ali morbiditet i smrtnost majki povezanih s pobačajem znatno su se smanjili.

Na temelju odredbe Ustava Jugoslavije iz 1974. godine, dana 21. travnja 1978. godine, u Hrvatskoj je donesen Zakon o medicinskim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rođenju djece. Ovaj zakon o pobačaju nije se promijenio kad je Hrvatska postigla neovisnost od Jugoslavije 1991. godine, iako su bile prijedlozi stranaka za pooštravanje uvjeta za pobačaj.

Tadašnji krčki biskup i predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za obitelj Valter Župan zatražio je u svom govoru 2011. godine, iako ne izrijekom, da se u Hrvatskoj revidiraju zakoni koji dopuštaju pobačaj: "Imamo pravo i želimo da oni koji nama upravljaju promiču život i da se konačno revidira zakon iz nekih željeli bismo vjerovati prošlih vremena o prekidu ljudskog života i da se ne naziva napretkom ono što vodi u smrt".

"Zašto su došli vlakom" prvi je hrvatski animirani film na temu pobačaja, redatelja Joška Marušića iz 2015. godine. U filmu, svako pobačeno dijete došlo je svojim roditeljima, kako bi se igrali sa svojom rođenom braćom i sestrama.

U ožujku 2017., godine Ustavni sud Republike Hrvatske donio je odluku da sadašnji zakon koji dopušta pobačaj na zahtjev ne krši ustav. Sudac Miroslav Šumanović bio je protiv i dao izdvojeno mišljenje: "Zdravi razum nalaže zaključiti da je onda pogotovo nužno “osuvremeniti” zakonodavni model u odnosu na bit stvari i srž problematike. Dakle, očita je potpuna nesuglasnost osporenog zakona s Ustavom, pa ga zato treba ukinuti u cijelosti." Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske uputio je Hrvatskom saboru zahtjev da u roku od dvije godine donese novi zakon u kojem će biti uključene preventivne i obrazovne mjere s ciljem da pobačaj bude izniman.

Priziv savjesti

Posljednjih godina u tijeku je rasprava o pravu na prigovor savjesti. Kritičari kažu da ovo pravilo ograničava dostupnost pobačaja u nekim područjima, dok zagovornici prigovora savjesti tvrde da svaki ginekolog ima ustavno pravo odbiti izvršavanje pobačaja ili sudjelovanje u postupku. U studenom 2014., Ministarstvo zdravstva objavilo je da će pobačaj biti dostupan u svim javnim bolnicama, što nije slučaj u šest bolnica u Hrvatskoj, u kojima su se svi liječnici pozvali na priziv savjesti kao u bolnici Sveti Duh u Zagrebu i Općoj bolnici u Virovitici.

Parlamentarna skupština Vijeća Europe utvrdila je pravo na priziv savjesti u medicini Rezolucijom 1763 iz 2010. godine. U točki 1. ove Rezolucije, između ostalog, stoji da niti jedna pravna ili fizička osoba neće biti podvrgnuta prisili, neće se držati odgovornom niti će se na bilo koji način diskriminirati ako odbije izvršiti pobačaj ili eutanaziju. Uz pobačaj i eutanaziju, pravo na priziv savjest često se koristi u postupcima potpomognutog suicida, medicinske oplodnje i sterilizacije. U Republici Hrvatskoj sloboda savjesti i vjeroispovijedi te sloboda javnog očitovanja vjere ili drugog uvjerenja zajamčena je člankom 40. Ustava Republike Hrvatske. Pravo na priziv savjesti utvrđeno je nizom zakona iz područja zdravstva.

Kninska primalja Jaga Stojak dobila je otkaz u kninskoj Općoj bolnici jer 14. lipnja 2014., nije htjela sudjelovati u pobačaju, pozvavši se na priziv savjesti. Nakon prosvjeda udruga i biskupe te žalbe na odluku, vraćena je na posao.

Procedura pobačaja

Pobačaj mogu obavljati samo liječnici u bolnici s odjelom za ginekologiju ili u drugom ovlaštenom objektu. Liječnici imaju pravo na prigovor savjesti. Djevojke mlađe od 16 godina moraju imati odobrenje roditelja. Nakon proteklih deset tjedana trudnoće, pobačaj mora odobriti Prvostupanjska komisija, koja se sastoji od ginekologa, drugog liječnika i socijalnog radnika ili registrirane medicinske sestre. Povjerenstvo može odobriti pobačaj ako je medicinski nužno spasiti život ili očuvati zdravlje, bilo tijekom trudnoće ili poroda ili nakon poroda; ako bi se dijete vjerojatno rodilo s ozbiljnim kongenitalnim poremećajem; ili kada je trudnoća rezultat kaznenog djela, uključujući silovanje i incest. Protiv odluke komisije može se uložiti žalba drugoj komisiji, čija je odluka konačna. Ovaj se postupak ne primjenjuje u situacijama u kojima je život ili zdravlje trudnice u neposrednoj opasnosti ili je pobačaj već započeo.

Udruge za život

40 dana za život je pro-life molitvena inicijativa za zaštitu majki i nerođene djece, koja je započela 2004., od strane lokalnih kršćanskih zajednica u SAD-u. U Hrvatskoj je inicijativa "40 dana za život" započela 2014. godine, bdijenjima ispred Kliničkoga bolničkoga centra "Sestre milosrdnice" u Zagrebu, za vrijeme korizme i proširila se na 28 gradova u Hrvatskoj. Do sada je sudjelovalo više od 10 000 ljudi, a spašeno je više od 50 života od pobačaja za koje se zna. Pruža se moralna, duhovna i materijalna pomoć trudnicama i postoji program za iscjeljenje rana pobačaja „Oprostom oslobođene“. Tri ključna elementa Inicijative su: molitva i post, miroljubljivo bdijenje ispred bolnica i osvješćivanje lokalne zajednice. Udruga "Hrvatska za život" koja to organizira, održala je i 1. Međunarodnu konferenciju za život "Život, dakle, biraj!" u Hrvatskoj, s govornicima iz raznih dijelova svijeta o temama zaštite života od začeća i kulturi života u Zagrebu krajem travnja 2018. godine.

Centar za nerođeni život- Betlehem organizira savjetovanja za trudnice, koje planiraju učiniti pobačaj, pomažu siromašnim obiteljima i djeci kroz hranu i odjeću. Osnivač udruge Marko Glogović, katolički svećenik i redovnik-pavlin pokrenuo je Molitvene Sabore za nerođene i svečane Majčine dane, izdavaštvo „za život“ Nonnatus, spomen-obilježja u čast pobačene djece, seminare za izlječenje rana pobačaja, inicijativu za zlostavljane žene „Bakhita“, tzv. Službu Pomirenja za roditelje suočene sa spontanim pobačajem djeteta, dvije majčinske kuće „Obitelj sv. Josipa“ za prihvat samohranih majki, trudnica i djece.

Vigilare je aktivistička udruga građana sa zapaženom javnom djelatnošću. Zalažu se za pravo na život od začeća. Imali su više akcija protiv pobačaja. Pokrenuta je građanska inicijativa I ja sam bio embrij. Povod joj je bila diskriminirajuća izjava ministra zdravlja Rajka Ostojića od 4. siječnja 2012. Naišla je na veliki odaziv i odobravanje javnosti unatoč izrazitoj nenaklonjenosti pojedinih masovnih medija s velikim utjecajem. U listopadu 2017., Vigilare je predao Hrvatskom saboru 168 tisuća potpisa peticije "Imam pravo živjeti!" kojima traže potpunu zabranu pobačaja u Hrvatskoj.

Hod za život miroljubivi je hod građana u znak potpore svakom djetetu – rođenom i nerođenom, njegovoj majci, ocu i svakoj obitelji. Cilj Hoda za život je skretanje pozornosti na poštivanje svakoga ljudskog života – od začeća do prirodne smrti. Prvi put se održao u Zagrebu 2015. godine, a sljedeće godine osim u Zagrebu i u Splitu.

Statistika

Od 2010. godine, Hrvatska je imala 4,7 pobačaja po 1000 žena starosne dobi, niže nego u većini europskih zemalja. Najveći postotak pobačaja zabilježen je u osamdesetima. Godine 1989., 49% svih trudnoća završilo je pobačajem. Tijekom Domovinskog rata i nakon toga taj je postotak dramatično pao i nastavio padati u narednim godinama.

Prigovor savjesti, da ne čine pobačaj koristi oko 70% liječnika prema podacima iz 2006. Pravo na prigovor savjesti ima i drugo medicinsko osoblje.

U 2015. godini bilo je 2,992 zabilježenih pobačaja u Hrvatskoj, što je značajan pad u odnosu na 14,282 zabilježenih 1995. godine. Vjeruje se, da nisu svi pobačaji evidentirani, pogotovo oni koji se rade kod privatnih liječnika.