Petar Pallavicini (Korčula, 1887. – Dubrovnik, 1958.), hrv. kipar, djelovao u Srbiji.[1]
Životopis
Završio osnovnu i građansku školu. Nakon toga kod mjesnog majstora Radice učio je za kamenoresca. Pokazao se darovitim pa mu je tajnik općine omogućio stipendiju Zemaljskog odbora za njegov studij. Pohađao je kiparsko-klesarsku školu u Horžicama u Češkoj, pa potom prašku Akademiju (1909. – 1912.). Budući da je onovremeni Prag bio pun studenata i umjetnika iz Hrvatske, koji su gravitirali toj Akademiji. Na praškoj je akademij predavao Vlaho Bukovac skoro 20 godina, do 1922. godine. Zahvaljujući njegovom zauzimanju Vlahe Pallaviciniju je povjerena izrada spomenika Baltazaru Bogišiću u Cavtatu 1913.. Na godinu je Pallaviciniju nagrađen portret Ljube Leontića na apsolventskoj izložbi u Beču. Uspio je izbjeći odlazak na bojište u Prvome svjetskom ratu tako što je u Češkoj bio u tzv. Vojno-građevinskom odjelu koji je brojnim umjetnicima poslužio da ih se ne pošalje na ratište. [1]
Samostalno je izlagao od 1919., i prva je bila u mjestu njegova studija Pragu 1919.. Sljedeće je godine izlagao u Zagrebu, a 1921. je dobio posao nastavnika u II. muškoj gimnaziji u Beogradu. Za tri je godine postao profesorom kiparstva u Umjetničkoj školi. 1926. je bio suosnivačem umjetničke grupe Oblik. Na Umjetničkoj je školi bio do njena ukidanja 1937. t.j. zamjenjivanja novoosnovanom Akademijom. [1]
Stvarao je u raznim tvorivima: kamen, bronca, mramor, drvo. Izrađivao je djela u rasponu od manjih figura, poprsja, aktova do spomeničkih skulptura, reljefa, arhitektonske plastike i nadgrobnih spomenika. Prvu fazu njegova stvarateljstva obilježio je utjecaj Ivana Meštrovića, a početkom 1920-ih izgradio je vlastiti stil. Portreti su mu bili reduciranih oblika. Također je radio poetične ženske figure naglašenih vertikala. Od poslijeratnih dominirajućih pravaca (kubizam, fovizam i ekspresionizam), Pallavicini je tvrdio da mu je rad spiritualizirani kubizam, odnono kako vidi suvremena shvaćanja u svezi s dalmatinskim tradicijama otkamo je došao, gdje su tradicijski prevladavale romanika, gotika i rana renesansa i kojima je uvijek naginjao.[1]
Poznata djela
Poznati Pallavicinijev rad je spomenik caru Ivanu Nenadu u Subotici. Kip je odlučila postaviti Gradska uprava Subotice tijekom 1927. radi obilježavanja četiri stoljeća od njegove smrti. Podizanje spomenika inicirao je Aleksa Ivić, a odborom za proslavu predsjedao je Mijo Mandić. Spomenik je otkriven 27. studenoga 1927. godine, uz nazočnost Kneza Pavla, na trgu između Gradske kuće i Narodnog kazališta (današnji Trg slobode). Blagoslovili su ga Marko Protić i Blaško Rajić. Spomenik je piramidalan, a čine ga tri figure. Uz Ivana Nenada, bočno niže su figure palatina (rizničara) Subote Vrlića i franjevca iz Iloka Fabijana Literate, emisara Ivana Nenada. Spomenik je od carrarskog mramora a postament od granita. [1]
Spomenici koje je napravio su i u Pančevu, Beogradu, Topoli i Kavadarcima.[1]
Izvori
Petar Pallavicini (Korčula, 1887. – Dubrovnik, 1958.), hrv. kipar, djelovao u Srbiji.[1]
Životopis
Završio osnovnu i građansku školu. Nakon toga kod mjesnog majstora Radice učio je za kamenoresca. Pokazao se darovitim pa mu je tajnik općine omogućio stipendiju Zemaljskog odbora za njegov studij. Pohađao je kiparsko-klesarsku školu u Horžicama u Češkoj, pa potom prašku Akademiju (1909. – 1912.). Budući da je onovremeni Prag bio pun studenata i umjetnika iz Hrvatske, koji su gravitirali toj Akademiji. Na praškoj je akademij predavao Vlaho Bukovac skoro 20 godina, do 1922. godine. Zahvaljujući njegovom zauzimanju Vlahe Pallaviciniju je povjerena izrada spomenika Baltazaru Bogišiću u Cavtatu 1913.. Na godinu je Pallaviciniju nagrađen portret Ljube Leontića na apsolventskoj izložbi u Beču. Uspio je izbjeći odlazak na bojište u Prvome svjetskom ratu tako što je u Češkoj bio u tzv. Vojno-građevinskom odjelu koji je brojnim umjetnicima poslužio da ih se ne pošalje na ratište. [1]
Samostalno je izlagao od 1919., i prva je bila u mjestu njegova studija Pragu 1919.. Sljedeće je godine izlagao u Zagrebu, a 1921. je dobio posao nastavnika u II. muškoj gimnaziji u Beogradu. Za tri je godine postao profesorom kiparstva u Umjetničkoj školi. 1926. je bio suosnivačem umjetničke grupe Oblik. Na Umjetničkoj je školi bio do njena ukidanja 1937. t.j. zamjenjivanja novoosnovanom Akademijom. [1]
Stvarao je u raznim tvorivima: kamen, bronca, mramor, drvo. Izrađivao je djela u rasponu od manjih figura, poprsja, aktova do spomeničkih skulptura, reljefa, arhitektonske plastike i nadgrobnih spomenika. Prvu fazu njegova stvarateljstva obilježio je utjecaj Ivana Meštrovića, a početkom 1920-ih izgradio je vlastiti stil. Portreti su mu bili reduciranih oblika. Također je radio poetične ženske figure naglašenih vertikala. Od poslijeratnih dominirajućih pravaca (kubizam, fovizam i ekspresionizam), Pallavicini je tvrdio da mu je rad spiritualizirani kubizam, odnono kako vidi suvremena shvaćanja u svezi s dalmatinskim tradicijama otkamo je došao, gdje su tradicijski prevladavale romanika, gotika i rana renesansa i kojima je uvijek naginjao.[1]
Poznata djela
Poznati Pallavicinijev rad je spomenik caru Ivanu Nenadu u Subotici. Kip je odlučila postaviti Gradska uprava Subotice tijekom 1927. radi obilježavanja četiri stoljeća od njegove smrti. Podizanje spomenika inicirao je Aleksa Ivić, a odborom za proslavu predsjedao je Mijo Mandić. Spomenik je otkriven 27. studenoga 1927. godine, uz nazočnost Kneza Pavla, na trgu između Gradske kuće i Narodnog kazališta (današnji Trg slobode). Blagoslovili su ga Marko Protić i Blaško Rajić. Spomenik je piramidalan, a čine ga tri figure. Uz Ivana Nenada, bočno niže su figure palatina (rizničara) Subote Vrlića i franjevca iz Iloka Fabijana Literate, emisara Ivana Nenada. Spomenik je od carrarskog mramora a postament od granita. [1]
Spomenici koje je napravio su i u Pančevu, Beogradu, Topoli i Kavadarcima.[1]