Dr. Ljubo Leontić (Studenci, kraj Imotskog, 18. kolovoza 1887. — Zagreb, 13. studenog 1973.) bio je hrvatski pravnik i političar.
Životopis
Rođen je 1887. godine u Studencima kod Imotskog. Studirao je pravo u Zagrebu i Pragu (stekao doktorat 1911.), a zatim slikarstvo u Münchenu i Pragu, gdje je 1914. godine završio Umjetničku akademiju. U razdoblju pred Prvi svjetski rat bio je aktivan u jugoslavenskoj nacionalističkoj omladini, zagovarao rušenje Austro-Ugarske monarhije i ujedinjenje hrvatskih zemalja sa Srbijom i Crnom Gorom.[1]
Nakon početka Prvog svjetskog rata emigrirao je u Italiju, gdje je u Rimu s ostalim južnoslavenskim političkim emigrantima iz Austro-Ugarske sudjelovao u osnutku Jugoslavenskog odbora i dobrovoljačkih vojnih postrojbi (Jadranska legija). Godine 1915. emigrirao je u Južnu Ameriku. Zajedno s Milostislavom Bartulicom organizao je Jugoslavensku narodnu obranu u Antofagasti, a 1917. u SAD, gdje je aktivno djelovao u jugoslavenskim emigrantskim udrugama [kojim?] te uređivao više emigrantskih listova.[kojih?][1]
Nakon Prvog svjetskog rata, kao pristalica lijevog krila Samostalne demokratske stranke, zagovarao je suradnju s Komunističkom partijom Jugoslavije. Bio je i istaknuti član ORJUNE. Od 1924. dο 1941. bio je odvjetnik u Splitu, a od 1941. do 1943. nalazio se u talijanskom zarobljeništvu na Liparskim otocima. Nakon kapitulacije Italije 1943. godine pridružio se Narodnooslobodilačkom pokretu Jugoslavije.[1] Izabran je za člana Predsjedništva AVNOJ-a na njegovom Drugom zasjedanju u studenom 1943. godine.
Nakon rata bio je podtajnik u Ministarstvu vanjskih poslova, veleposlanik Jugoslavije u Londonu i član državnog poslanstva na mirovnim konferencijama i u UN-u od 1945. do 1948. godine.[1]
Umro je 1973. godine u Zagrebu.
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Enciklopedija.hr: Leontić, Ljubo, preuzeto 26. kolovoza 2014.