Pasticcio

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži

Pasticcio ili pastiche je u glazbi naziv za operu ili drugo djelo koje se sastoji od dijelova skladbi istog ili drugih skladatelja, ili imitira stil izvornog autora. U 18. stoljeću to je bio izrazito popularan način skladanja opera. Za razliku od parodija, pasticcio ne ismijava i ne izruguje se djelima koje imitira, već ih uznosi i proslavlja.

Etimologija

Iz grčkog παστὰ [pastá] (kaša), preko latinskog pasta (tijesto), nastala je u kasnolatinskom jeziku riječ pasticium (pašteta), koja se zatim u 16. stoljeću u talijanskom javlja kao pasticcio [pasti'č:o], u značenju: pašteta, odnosno jelo od mesa i paste, a u širem značenju smjesa ili mješavina. Francuski jezik preuzeo je talijanski oblik kao pastiche [pas.tiš]. Međutim, pojmovi s tim značenjem više se ne koriste u suvremenom talijanskom i francuskom jeziku.

Mnogi jezici preuzeli su te pojmove iz talijanskog i francuskog u drugom značenju: oponašanje ili imitacija, ali se talijanski oblik pasticcio prvenstveno rabi u glazbi, a francuski pastiche u umjetnosti općenito (književnost, likovna i scenska umjetnost, arhitektura).

Oblici

Pasticcio se može javiti u različitim oblicima:

  • Uspješna opera postavljena u drugom kazalištu. U 18. stoljeću bilo je uobičajeno prilagoditi glazbu novim uvjetima izvođenja. Tako su, na primjer, arije koje ne odgovaraju novom izvođaču zamjenjivane novima, obično pupularnima.
  • U nekim kazalištima, obično provincijskim, često su publici kao isječci predstavljana nova djela popularnih skladatelja. Libreto je pritom prilagođavan, ili je kućni libretist smišljao novi zaplet za skup odabranih djela.
  • Skladatelj može kombinirati (reciklirati) dijelove iz svojih starijih u novo djelo. Na primjer, Händelova opera "Oreste" ne sadrži nijednu novu skladbu, već dijelove njegovih ranijih opera.

Povijest

Praksa sastavljanja pasticcija započela je u 17. stoljeću, a procvat (kad se i počeo rabiti naziv pasticcio) bio je između 1720. i 1750. godine u Europi, osim Francuske u kojoj se praksa javlja kasnije. Zaštita autorskih prava u to vrijeme nije postojala te su pasticciji bili lak način za stvaranje novih skladbi. Uvođenjem novih formi u operi, koje su nastojale spojiti glazbu i dramu, pasticciji su izašli iz mode.

Uporaba pasticcija nije bila ograničena samo na opere, već su se koristili i u drugim žanrovima, kao što su na primjer oratoriji ili koncerti.

Primjeri

Mnogi su skladatelji sastavljali pasticcije, ili koristeći svoja ranija djela, ili rabeći djela drugih skladatelja. Primjeri su mnogobrojni, a ovdje je navedeno nekoliko primjera poznatijih skladatelja.

  • Händel je rado sastvaljao pasticije, kako u operama (Caio Fabbricio, Catone, Didone abbandonata, Giove in Argo, Lucio Papirio dittatore, Oreste, Venceslao...) tako i u oratorijima.
  • Antonio Vivaldi u operama (Dorilla in Tempe, Bajazet).
  • Christoph Willibald Gluck u operama (La finta schiava, Tircis et Doristée, Le caprice amoureux, Arianna, Isabelle et Gertrude)
  • Gioachino Rossini je reciklirao svoja djela, te je na primjer uvertiru opere "Aurelijan u Palmiri" koristio još tri puta, među kojima i u čuvenom Seviljskom brijaču. Međutim, drugi skladatelji opera rado su koristili njegova djela.
  • Mozartova prva četiri koncerta za klavir su pasticciji. Orkestracija sonata tadašnjih njemačkih virtuoza poslužila je 11-godišnjem Mozartu za učenje strukture kompozicije. Njegova kasnija djela također su rabili drugi skladatelji, ali i on sâm, kao na primjer Non più andrai u dva navrata.
  • Svih deset melodija iz valcera Na lijepom plavom Dunavu op. 314 Johann Strauß je reciklirao iz svojih prijašnjih objavljenih valcera, što je 2015. godine dokazao njemački muzikolog Norbert Linke.

Izvori

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Pasticcio&oldid=374307"