Partizansko groblje u Mostaru

Tito u obilasku Partizanskog groblja 1969.

Partizansko spomen groblje^[1] je spomenički kompleks u Mostaru posvećen poginulim partizanima NOP-a iz Mostara u Drugom svjetskom ratu. Struktura kompleksa je podijeljena u četiri povezane cjeline; prilaznu kompoziciju koja, prolazeći kroz sljedeće cjeline protkane simbolikom, prilazi gornjem dijelu, ustvari samom groblju podijeljenom na terase, a na kojima se nalazi 630 kamenih nadgrobnih ploča apstraktnog oblika koje asociraju na presječeno deblo stabla (simbol prekinute mladosti) s uklesanim imenima poginulih boraca, pa sve do najviše terase na kojoj je postavljena velika fontana u obliku četveroslojnog zupčanika koji simbolizira pokretačku snagu. Raznolikost etničkih pripadnosti, koja je razvidna iz imena ugraviranih na nadgrobnim obilježjima, svjedoči o etničkoj i vjerskoj raznolikosti onih koji su se borili u NOP-u.

Inicijativa za izgradnju

Zbog važnosti i značaja Mostara kao antifašističkog uporišta i sjedišta pokreta otpora, općina Mostar i jugoslavenska vlada smatrali su da bi izgradnja spomenika takvog kapaciteta bila primjerena tome gradu. Uz to, pokretačka snaga koja je stajala iza ideje izgradnje groblja bila je skupina jugoslavenskih branitelja koja se na državnom nivou protivila pokopu poginulih partizana na vjerskim grobljima, što je svakako bila inicijativa koja je išla u prilog ateističkim načelima komunističke partije. Godine 1959. mostarski političar Džemal Bijedić zatražio je od prominentnog beogradskog arhitekte Bogdana Bogdanovića da izradi projekt za ovaj memorijalni kompleks, predloživši da ga postavi u zapadnom dijelu grada na lokaciji poznatoj pod nazivom Biskupova glavica (do 1902. poznata kao Bakamovića glavica^[2]^[3]).

Dizajn kompleksa

Bogdanović je težio da kroz ovaj projekt stvori mnogo više od obične skulpture ili spomen-obilježja - želio je stvoriti čitav kompleks nekropole, sličan drevnim ruševinama nađenim na Bliskom istoku ili na antičkim etrurskim nalazištima. Da bi to postigao, napravio je dizajn spomenika koji je za to vremensko razdoblje bio izuzetno smion i jedinstven. Korištenje bilo koje vrste patriotskih, nacionalističkih, socijalističkih ili komunističkih motiva ili slika, pa čak i onih koje bi na to mogle asocirati, je potpuno izostavio. Govoreći o svom dizajnu spomen obilježja, Bogdanović otkriva da korištenjem "univerzalnih simbola elemenata sunca, planeta i mjeseca, spomenik postaje blizak svima i uspijeva se nametnuti kao autentični element prostora".
Spomenik započinje dugim zavojitim kaldrmiranim prilazom izrađenim od kamena iz Neretve koji, oponašajući drevne mostarske uske ulice znane kao sokaci, vode od svoga podnožja sve do kaskadnih terasa. Na vrhu bočnih zidova ulaznog portala, ustvari minijaturnih pilona, postavljene su dvije apstraktne skulpture lavova. Bočno od ulaznog portala, na obje strane, formirana su stubišta kojima se penje do kaldrmiranih staza koje konvergiraju u jednu, a ta vodi do šest nivoa širokih terasa. U produžetku ulazne građevine nalazi se tematski prostor koji asocira na kanjon Neretve, a u njegovom središtu je formirana vodoravna, prema ulazu blago nagnuta fontana s kaskadnim tokom vode koja predstavlja Neretvu. U središnjem dijelu šeste i posljednje terase koja je na najvišoj koti, postavljena je velika fontana u obliku četveroslojnog zupčanika iz koje je voda izvirala i tekla niz terase uskim kanalom, a zatim niz obronke da bi na trenutak nestala a onda se pojavila kao izvor u vodoravnoj fontani u podnožju spomenika kod ulazne građevine. Primarni žarišni element ovih terasastih dijelova spomen obilježja je veliki kozmološki sunčani sat koji je postavljen u zidu na samom vrhu spomen obilježja, odmah iza zupčaste fontane.

Financiranje

Financiranje projekta osigurano je kombinacijom vladinih i trgovačkih grupacija, kao i donacijama tvrtki kao i pojedinačnim privatnim donacijama. Radovi na izgradnji kompleksa započeli su 1960. godine. Za rukovoditelja izgradnje je bio postavljen mostarski inženjer građevine Ahmet Ribica. Za izgradnju su korištene velike količine materijala za popunjavanje i oblikovanje obronka, pri čemu su korišteni i ostatci ruševina od gradskih kuće srušenih tijekom Drugog svjetskog rata. Da bi se napravilo mjesto za terasaste značajke spomenika, bilo je potrebno izvršiti opsežne iskope koji su izvedeni miniranjem stijenskog masiva obronka. Kameno-klesarske radove izveli su vješti klesari s hrvatskog otoka Korčule, koji su isklesali preko 12.000 komada klesanog vapnenca. Također, sukladno tadašnjoj politici, velik dio posla odradile su dobrovoljne grupe iz cijele Jugoslavije kroz organizirane Omladinske radne akcije^[4]. Izgradnja kompleksa započela je u prosincu 1960. godine, a završena je 1965. godine. Radovi na spomeniku su se u razdoblju od 26. srpnja 1963. do 15. svibnja 1964. godine izvodili smanjenim intenzitetom (zbog potresa u Skoplju kada je došlo do nestašice cementa na tržištu).

Tehnički podatci

Tijekom radova, iskopano je i odvezeno 11.000 m³ zemlje, podignuto 4.750 m³ nasipa i u zidove ugrađeno 1.300 m³ betona. Drenažom je oborinska voda odvedena izvan zidova spomenika. Iz Dračeva kod Čapljine dopremljeno je 1.647 m³ kamena, a isklesano je 12.000 komada profiliranih kvadrova. U oblaganje zidova utrošeno je 1.193 m² ploča od pločasto lomljenog kamena, pretežno skinutih sa starih mostarskih kuća koje je zamijenjenio crijep. Kaldrma, površine 871 m², popločana je s 87.000 riječnih oblutaka. U njegove zelene površine posađeno je oko 1.200 sadnica različitog dekorativnog žbunja i drveća.^[5]

Završetak izgradnje

Službena ceremonija otvorenja spomenika održana je 25. rujna 1965. godine, na datum kojim je obilježena 20. godišnjica povlačenja vojnih postrojba iz Mostara. Osobno je Josip Broz Tito, tadašnji predsjednik Jugoslavije, svečano označio završetak radova i otvorio spomenik za javnost, kojom prilikom je rekao:

„"U raznim zemljama koje sam posjetio vidio sam mnogo spomenika na koje sam položio vijence. Ipak, tako lijep i tako veličanstven spomenik kao što je ovaj ovdje, nisam vidio nigdje drugdje. Ovo je zaista remek-djelo naše arhitekture i naših umjetnika."”

Bogdanovićev umjetnički ciklus

Važno je istaknuti da je ovaj spomenik u Mostaru Bogdanovićev završetak njegovog umjetničkog ciklusa izražavanja iskonskih elemenata: kamena, zemlje, zraka, vatre i neba, kroz monumentalna djela. Kao što je detaljno opisano 1966. godine u časopisu "Arhitektura urbanizam", ovaj spomenik u Mostaru trebao je predstavljati "kamen", njegov rad Kameni cvijet u Jasenovcu^[6] predstavlja "vodu", Spomen-groblje u Srijemskoj Mitrovici^[7] predstavlja "vatru", Spomenik “Nepobeđeni”^[8] u Prilepu predstavlja "nebo", dok njegov rad Memorijalni kompleks Slobodište ^[9] u Kruševcu predstavlja "zemlju".

Simbolika

U stvaranju Partizanskog groblja u Mostaru, jedan od glavnih izazova njegovog tvorca Bogdana Bogdanovića bilo je stvaranje kompleksa koji će djelovati kao simbolično ogledalo samog grada Mostara, a Bogdanović je nastojao kroz ovo zrcaljenje stvoriti nešto što bi se besprijekorno uklopilo u gradski krajobraz. Kao rezultat toga, postoje mnogi elementi kompleksa kojima je očito namijenjeno djelovati kao reference na stvarne fizičke značajke Mostara. Prvo, ulaskom u ovaj kompleks spomenika u Mostaru, vodite se prema terasama uzduž dugih simetričnih krivudavih kaldrmisanih šetnica. Smatra se da je ovaj stil šetališta odraz drevnih kaldrmiranih sokaka koji su karakteristika starog grada Mostara. Zapravo, simbolika da je ovaj spomenik zrcalo grada Mostara nastavlja se s daljnjim elementima na tom mjestu. Na primjer, terase groblja podijeljene su kroz središte s onim što je prvotno bilo vodeni element koji je tekao i predstavljao je razdvajanje Mostar na dva dijela rijekom Neretvom, čemu pridonose i same terase u usponu odražavajući strme padine doline Neretve na kojima se smjestio grad Mostar.

Stanje spomenika nakon 1995.

U razdoblju od 1992. do 1995. godine groblje je oštećeno uslijed rata u Bosni i Hercegovini. Nakon završetka rata spomen-groblje je nastavilo propadati zbog zapuštenosti i vandalizma. Prve inicijative za obnovu groblja pojavile su se 2003. godine kada je groblje bilo uređeno do nekog prihvatljivog nivoa te ponovno otvoreno za javnost 9. svibnja 2005. godine povodom šezdesete godišnjice pobjede nad fašizmom. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine je 23. siječnja 2006. godine donijela Odluku kojom proglašava spomen-groblje nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.^[5]