Osmanski ratovi u Europi
Osmanski ratovi u Europi bili su niz vojnih sukoba između Osmanskoga Carstva i raznih europskih država koji potječu iz kasnog srednjeg vijeka pa sve do početka 20. stoljeća.
Najraniji sukobi započeli su tijekom Bizantsko-osmanskih ratova, vođenih u Anadoliji krajem 13. stoljeća, prije nego što su sredinom 14. stoljeća ušli u Europu s Bugarsko-osmanskim ratovima. Sredinom 15. stoljeća, Srbija i Albanija vodile su Srpsko-osmanske ratove i Albansko-osmanske ratove protiv Turaka Osmanlija. Veliki dio ovog razdoblja karakteriziralo je osmansko širenje na Balkan. Osmansko Carstvo je dodatno prodrlo u Srednju Europu u 15. i 16. stoljeću, kulminirajući vrhuncem osmanskih teritorijalnih zahtjeva u Europi.[1]
Mletačko-osmanski ratovi trajali su četiri stoljeća, počevši od 1423. i trajući do 1718. To je razdoblje svjedočilo padu Negropontea 1470., padu Famaguste (Cipar) 1571., porazu osmanske flote u bici kod Lepanta 1571. godine (u to vrijeme najveća pomorska bitka u povijesti), pad Kandije (Kreta) 1669., mletačko ponovno osvajanje Moreje (Peloponez) 1680.-ih i ponovni gubitak 1715. Otok Krf pod mletačkom vlašću ostao je jedini grčki otok, koji nisu osvojili Osmanlije.[2]
Krajem 17. stoljeća, europske su se sile počele konsolidirati protiv Osmanlija i formirale su Svetu ligu, preokrenuvši brojne osmanske dobitke na kopnu tijekom Velikog turskog rata 1683.–'99. Unatoč tome, osmanske su se vojske mogle održati protiv svojih europskih suparnika sve do druge polovice 18. stoljeća.[3]
U 19. stoljeću, Osmanlije su se suočile s pobunom svojih srpskih (1804.–1817.) i grčkih (1821.–1832.) podanika. To se dogodilo u tandemu s Rusko-turskim ratovima, koji su dodatno destabilizirali Carstvo. Konačno povlačenje osmanske vlasti došlo je s Prvim balkanskim ratom (1912. - 1913.), nakon čega je uslijedilo potpisivanje Sèvreskog ugovora na kraju Prvoga svjetskoga rata.