Operacija Paromlin

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži

Operacija Paromlin bila je operacija koju je sprovela zloglasna UDBA. [1] Žrtva Udbine podvale u toj operaciji, Đuro Perica, ocijenio je da ju je osmislila i izvela UDBA radi opravdanja svoje uloge u državnom aparatu, a njezini ondašnji čelnici ojačali svoj položaj u tajnim službama. Ekonomski i politički uzdrmani jugokomunistički režim je 1975. osjećao potrebu dovršiti posao koji je započeo 1971. uhićenjem i progonom nekoliko tisuća ljudi koji su sudjelovali u Hrvatskom proljeću.[1] Cilj je bio daljnji obračun sa sudionicima Hrvatskog proljeća. [1]

Tijek događaja

Prigoda za obračun ukazala im se kad je Zagreb imao posjetiti Tito, prigodom proglašenja Zagreba gradom herojem. [2] tj. Ordena narodnog heroja gradu Zagrebu.[3] UDBA je u Paromlinskoj ulici u Zagrebu kod zgrade Kreditne banke postavila eksplozivnu napravu koja je eksplodirala 17. rujna 1975. godine. Prvo priopćenje za javnost zagrebačkog SUP-a od 24. rujna glasilo je da ju je izazvao improvizirani mehanizam kompletiran pojedinim dijelovima inozemne proizvodnje, da je materijalna šteta neznatna i da ozlijeđenih nije bilo.[4] U sudskim spisima naprava je klasificirana kao tempirana.[5] UDBA je tvrdila da je ekploziv bio namijenjen koloni u kojoj je bio Tito.[1] Naprava je eksplodirala dan poslije. Eksplozija u zgradi Kreditne banke predstavljena je javnosti kao neuspjeli pokušaj atentata na Josipa Broza Tita koji je dan prije bio u Zagrebu.[6]

Nakon eksplozije, privedeno je oko tisuću osoba. Dio uhićenih su zagrebački novinari i urednici za koje je smatrao da ih treba progoniti i zastrašiti kao primjer ostalima.[1] Već sutradan Služba sigurnosti uz "punu suradnju s ostalim čimbenicima društvene samozaštite" uhitila je dio osumnjičenika (koje su odmah osumnjičili kao "ustaške teroriste", a potom i ostale.[3] Do konca studenoga studenoga 1975. u istrazi su 73 osobe lišene slobode.[6] No, ni nakon pet mjeseci nakon eksplozije nije bilo željenih rezultata istrage koji bi udovoljili teškoj optužnici. Stoga su se u istrazi usredotočili na Tvrtka Miloša kao prvoosumnjičenoga. Ožujka 1976. pod prisilom je priznao krivnju, što je potvrdio i jedan od optuženika (Antun Zink).[6]

Suđenje

Naposljetku su lažno optužili trinaestero ljudi.[1] Optužnica je sastavljena 17. ožujka 1976., a među optužbama se našla i ona za udruživanje u ilegalnu terorističku organizaciju. Služba državne sigurnosti (odnosno UDBA) je redovito podmetala odvjetnike tijekom suđenja. [6] Bezočnost jugokomunističkog pravosuđa išla je dotle da ne samo da nije bilo nikakvih stvarnih dokaza o kaznenoj odgovornosti osuđenih, nego su u samome procesu nestajali oni dokazi koji su im išli u prilog pa čak i oni koji su bili rezultat vještačenja zagrebačkog SUP-a.[7]

Od trinaestorice kojima se sudilo, Okružni sud je 18. lipnja 1976.[6] osudio jedanestoro osoba, a dvoje je oslobodio optužbe. Petorica su osuđena na smrtnu kaznu a isto sudsko vijeće im je odmah preinačilo na kaznu na 20 godina strogog zatvora: Tvrtko Miloš (1941., inž. agronomije), Antun Zink (1942., trg. putnik), Josip Pemić (1922., umirovljenik), Đuro Perica (1941., inž. agronomije) i Branko Vidaček (1947., student prava). Ostalih osmero prošli su sa sljedećim vremenskim presudama strogog zatvora: Vinko Marković (1933., inž. poljoprivrede) na 8 g., Milan Crčić-Paradi (1930., KV voćar) na 6 g., Marija Topić (1950., tehničarka) na 2,5 g., Martin Vidaček (1926., KV voćar) na 2 g., Zvonko Štefanović (1941., građevinski tehničar) i Vladimir Majksner (1942., apsolvent tehnologije) na 8 mjeseca.[3] Okružni sud u Zagrebu je petoricu prvooptuženih proglasio krivim, tvrdeći "jer su stupivši u vezu s rukovoditeljima ustaške terorističke organizacije Hrvatske narodne obrane nastojali i u stvoriti ilegalne terorističke organizacije". Nelogičnost presude vidljiva je i što u presudi stoji da su te navodne ilegalne terorističke organizacije nastojali stvoriti u "našoj zemlji". [8] Iz takve formulacije bi onda značilo bilo gdje u SFRJ, iako bi sasvim logično bilo da se radi samo o Hrvatskoj i/ili BiH, a nikako negdje na jugoistoku Srbije ili sjeveru Crne Gore. Drugi dio presude u kojem stoji za što su kažnjeni navodi podmetanje eksplozivne naprave. Nelogičnost na djelu je i u tom dijelu, jer u presudi stoji da su to napravili "u noći 16. na 17. rujna".[8] Tito je bio 16., eksplozija je bila 17.,[9] što je nelogično jer terorist nema smisla pokušati napraviti atentat nakon što je glavna meta otišla odnosno kad se veliki skup građana već razišao.

Odvedeni su na odsluženje kazne: Vinko Marković 20. lipnja u KPD Staru Gradišku. Optuženi su se više puta uglavnom neuspješno žalili na presudu. Veljače 1977. Vrhovni sud SRH potvrdio je presudu Okružnoga suda u Zagrebu. [6]

Vrhovni sud Hrvatske im je na koncu djelimice usvojio žalbe. Presudu u svezi sa stvaranjem terorističke organizacije je potvrdio, a ukinuo onu koja se odnosila na podmetanje eksplozivne naprave (iako je cijeli policijski i pravosudni postupak krenuo zbog eksplozivne naprave) te je predmet vratio na ponovni postupak.[8] Točnije, travnja 1978. Vrhovni sud SRH trećestupanjskom presudom potvrdio je osuđujuću presudu za udruživanje u ilegalnu organizaciju, a ukinuo dio koji se odnosi na postavljanje mine. [6]

Nakon presuda sudionici su doživljavali otkaze na svojim radnim mjestima. Nekim optuženicima smanjene su kazne. Vinku Markoviću kaznu nisu promijenili. [6]

U ponovljenim postupcima za Paromlinsku dokazano kako je proces bio montiran (Tomislav Držić je tvrdio da mu je to osobno poslije potvrdio i šef UDBE za Hrvatsku Franjo Vugrinec[1]), a osuđeni nevini ljudi.[10]

Petorici (Tvrtko Miloš, Antun Zink, Josip Pemić, Đuro Perica, Branko Vidaček) je poslije presude od 24. lipnja 1976. nastavljeno suđenje[5] jer su osporavali dio optužbe i Vrhovni sud je dio predmeta vratio na ponovni postupak te im je ponovljeno suđenje. Cijelo vrijeme Miloša su prisiljavali davati lažne iskaze. Određeni dokazi u korist optuženih nestajali su tijekom istrage.[6] Na ponovljenom suđenju Vijeće Okružnog suda donijelo je novu presudu 1. veljače 1979., kojom su Tvrtko Miloš, Antun Zink i Josip Pemić osuđeni na 15 godina zatvora po čl. 125 KZ SFRJ, dok su Đuro Perica i Branko Vidaček oslobođeni optužbe. Na ponovljeno raspravi sud je utvrdio da su Tvrtko Miloš, Antun Zink i Josip Pemić "kao pripadnici ustaške terorističke organizacije Hrvatske tajne revolucionarne armije prema uputama dobivenih od rukovoditelja te organizacije iz inozemstva podmetnuli tempiranu eksplozivnu diverzantsku napravu" sa svrhom da " izazovu eksploziju i na taj način stvore osjećaj osobne nesigurnosti kod građana".[8]

Svi osuđeni u operaciji „Paromlin“ na slobodu su izašli do 6. siječnja 1990. [6]

Bilo je još drugih procesa u svezi s ovim. Na jednom je prvooptuženi bio Tomislav Držić, tadašnji novinar Vjesnika i urednik u Vjesnika u srijedu. Njega su također uhitili uz optužbu da je surađivao s ustaškom emigracijom koja stoji iza eksplozije u Paromlinskoj. Osuđen je na 8 godina robije po čl. 117. ondašnjeg kaznenog zakona. Vrhovni sud je poslije smanjio kaznu na šest godina. Kaznu je izdržao u kaznionici u Lepoglavi.[1]

Udbin obrazac

Insceniranje napada eksplozivom i okrivljivanje politički nepodobnih osoba metoda je koju su KOS i UDBA u ratu protiv Hrvatske više puta primijenili. Drugi vrlo poznati slučaj je podmetanje bombe na židovsko groblje i u sjedište židovske općine u Zagrebu u jeku hrvatske borbe za međunarodno priznanje, borbe za širenje istine o velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i u jeku jugokomunističko-velikosrpskih kleveta o rastu antižidovske atmosfere u Hrvatskoj.[2]

Publicistika

Na temu slučaja Paromlinske Josip Mihaljević je napisao knjigu Kako je operirala Udba? – Operacija „Paromlin“ i sudbina Vinka Markovića.[6]

Izvori, referencije i bilješke

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 Petar Horvatić: 28. siječnja 1995. Đuro Perica – priča o sukobu čovjeka humanista i totalitarnog režima narod.hr. 28. siječnja 2017. Preuzeto 16. kolovoza 2023.
  2. ↑ 2,0 2,1 Potpredsjednik HDZ-a Stjepan Herceg na konferenciji za tisak HDZ-a. Jugovrhušku čeka sudbina Ceausescua, Slobodna Dalmacija. 23. kolovoza 1991. str. 2.
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 Tanjug: Osuđeni ustaški teroristi. Slobodna Dalmacija. 25. lipnja 1976., str. 3.
  4. ↑ Saopćenje zagrebačkog SUP-a, Slobodna Dalmacija. 25. rujna 1975., str. 3.
  5. ↑ 5,0 5,1 Nastavljeno suđenje optuženima za podmetanje eksploziva, Slobodna Dalmacija. 30. siječnja 1979., str. 3.
  6. ↑ 6,00 6,01 6,02 6,03 6,04 6,05 6,06 6,07 6,08 6,09 6,10 Ivan Samardžija: Što se zaista dogodilo 17. rujna 1975. u Paromlinskoj ulici u Zagrebu? . Identitet.hr. 8. studenoga 2022. Pristupljeno 17. kolovoza 2023.
  7. ↑ Jakov Kršovnik: Josip Mihaljević: ‘Brojna svjedočanstva pokazuju da je slučaj Paromlin pravilo za metode Udbe’. Novi list. 14. kolovoza 2022. Pristupljeno 17. kolovoza 2023.
  8. ↑ 8,0 8,1 8,2 8,3 Tanjug: Za podmetanje mina po 15 godina zatvora. Slobodna Dalmacija. 2. veljače 1979., str. 3.
  9. ↑ Tanjug: Osuđeni ustaški teroristi. Slobodna Dalmacija. 25. lipnja 1976., str. 3.
    "Namjera ustaških terorista bila je da mina eksplodira na dan uručenja Ordena narodnog heroja gradu Zagrebu kojom prilikom se u neposrednoj blizini zgrade našlo više tisuća ljudi. Međutim, eksplozija se zbila tek sutradan nanijevši materijalnu štetu."
  10. ↑ vpp: Preminuo Đuro Perica, jedan od utemeljitelja HDZ-a koji je proveo 14 godina u komunističkom zatvoru narod.hr. 16. kolovoza 2023. Preuzeto 16. kolovoza 2023.

Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Operacija_Paromlin&oldid=520796"