Nindža

Nindža, poznati još pod nazivom shinobi, bili su ratnici iz japanske povijesti specijalizirani za gerilsko ratovanje, špijunažu, izvođenje različitih diverzija, otmice te zaštitu važnih objekata i osoba. Ninđucu je naziv za umjetnost potajnog i način nevidljivosti.

Za više detalja pogledajte ninđucu.

Etimologija

Japanski znak za nindžu.

Nindža je naziv koji se sastoji od dva kanjia 忍者 (uz hiraganu i katakanu jedno od tri forme japanskog pisma). Uobičajeni je bio naziv shinobi-no-mono (忍の者), kojim su se u tradicionalnom Japanu označavale osobe koje su trenirale i primjenjivale ninđucu. Naziv shinobi povijesno seže sve do 8. stoljeća kad je Heguri Uji no Iratsume napisao pjesmu Ōtomu no Yakamochiu. Kanji shinobu (忍) mogao bi se prevesti kao "potajno uzeti", a u širem smislu "kloniti se, izbjegavati", odatle i povezanost sa skrivanjem i nevidljivošću. Kanji mono označava "osobu."

Riječ nindža postala je popularna nakon Drugog svjetskog rata. Budući da se ninđucu može prevesti kao vještina skrivanja, tako bi se izrazi nindža, shinobi-no-mono ili shinobi moglo prevesti kao onaj koji je vješt u potajnom kretanju ili nevidljivi ljudi.

Drugi sinonimi koji bi se mogli koristiti su: oniwaban (お庭番 "onaj koji je u vrtu"), suppa, rappa, mitsumono, kusa (草 trava) i Iga-mono ("čovjek iz Ige").

Nindže – tajanstveni ratnici

Nindža - nevidljivi čovjek.

Zahvaljujući stripovima, crtanima, filmovima, video i računalnim igrama, u suvremenom svijetu nindže se doživljavaju na sasvim drugačiji način od onoga što su oni bili u stvarnosti.

Oni su se mogli platiti da bi mogli donijeti pobjedu i vratiti harmoniju ubojstvom ili špijunažom. Služenje nindže je uvjetovalo veliku cijenu. Bili su drugačiji od samuraja. Dok je samurajima bilo sveto čuvati ime i čast, nindžama je sveto bilo obaviti zadatak po bilo koju cijenu. Također, bili su vješti s raznolikim oružjima...

Njihova filozofija je bila da odaberu tiho i suptilno, više nego aktivno i nasilno.

Mitovi i istina

To su bili ljudi posebno obučeni u nizu teških vještina. Bili su uvježbani da umiju brzo trčati, ali ne samo prema naprijed već i bočno i unatrag. Mogli su se penjati po bilo kojoj površini golim rukama ili uz pomoć kuka ili drugih pomagala, kao i održavati ravnotežu u nemogućim uvjetima te se brzo kretati u nemogućim uvjetima. Mogli su plivati iznad vode i kretati se pod njom, skrivati se satima u močvari dišući pomoću trske. Nindže su također bili stručnjaci u nizu borilačkih tehnika i umjeli su upotrebljavati sve vrste oružja, uključujući mnoga koja su oni sami izmislili i razvili.

Nindže su radili samo ono za što su bili plaćeni. Ti savršeni strojevi za ubijanje za određenu svotu novca napravili bi sve bez grižnje savjesti, bez moralnih problema, ali i bez prava da odbiju bilo koji zadatak koji mu njegov pretpostavljeni zapovjedi. Momci zamotani u crno stvarno nisu bili neki uzor morala - nije im bilo strano biti dvostruki špijuni, bilo zbog novca ili straha od kazne.

Hattori Hanzō jedan od trojice najslavnijih nindži.

Podrijetlo nindža

Nindže su vjerovali da podrijetlo vuku od Tengua mitološkog gavrana-čovjeka koji je imao glavu, trup i krila gavrana, a noge i donji dio trupa čovjeka. To nije ni bilo čudno s obzirom da je gavran poistovjećivan s "duhom smrti". Vještina nindža zove se ninjutsu, a razvila se upravo od špijuniranja, uhođenja i izviđanja.

Sve je počelo kad je jedan starokineski vojni strateg imenom Sun Cu između 3. i 5. stoljeća prije Krista napisao knjigu "Umjetnost ratovanja", u kojoj su prvi put uhođenje i špijunaža spomenuti kao samostalna vještina. Nekoliko stoljeća kasnije ta je vještina preko Okinave, gdje su Kinezi i Japanci međusobno trgovali, prenijeta na japanske otoke.

Još u 6. st. zabilježeno je da je princ-regent Shitoku koristio posebno obučene špijune i agente - preteče nindži. Potom tu vještinu čuva i razvija poseban stalež - planinski kaluđeri ili yamabushiji, odmetnici od civilizacije i državnog poretka. Znanje se tu usavršavalo daljnjih pet stoljeća i postalo dio obuke specijalnih vojnih jedinica klana Genji koji je vladao Japanom od 8. do 12. stoljeća.

Prva škola ninđucu nastala je u okviru Hattori klana, a krajem 12. st. Momochi klan konačno formira prvu organizaciju nindža. Zlatno doba nindži bilo je od 14. do 18. stoljeća, a ti zakrabuljeni borci odigrali su veliku ulogu u oblikovanju tadašnjeg Japana.

Kako su se vremena mijenjala i civilizirala, smanjivala se i važnost nindži, pa su oni sve češće, umjesto špijunske službe postajali nečija garda ili zaštitnici pojedinih plemića. Drugi su postajali razbojnici, što je sasvim bilo razumljivo ako se zna da su nindže i regrutirani od bivših kriminalaca i odbjeglih osuđenika. U to su vrijeme u Japanu mnoge organizirane skupine kriminalaca bile u potpunosti sastavljene od bivših nindži.

Organizacija nindža

Na vrhu organizacije nindža bio je jedan čovjek, gospodar nindža i zapovjednik - jonin. On je bio mješavina generala i manadžera - "nabavljao" je i birao zadatke, određivao novčane nagrade i slično. Jonini su identitet i mjesto stanovanja držali u potpunoj tajnosti i nikad nisu stupali s nindžama u kontakt.

Chunini su bili ti koji su umjesto jonina kontaktirali nindže, bili su nešto poput časnika. Oni najčešće nisu znali identitet svog jonina, koji je u potpusnoti raspolagao njihovim životom, imovinom i karijerom.

Pripadnik najnižeg sloja nindža, potpuno obespravljeni ratnik, zvao se genin. Kako ni jonin ni chunin nisu išli u špijunske niti ubilačke misije upravo su genini ti koji su pronijeli slavu bratstva.

Žene nindže

U svijetu nindža, žene nisu samo odgajale djecu, tj. buduće nindže ili iščekivale svoje muževe. Neke od njih i same su bile nindže. Nazivale su se kunoichi, a u ubojitosti nisu zaostaljale za svojim muškim kolegama. Bilo ih je puno manje, ali postojali su špijunski zadaci i naručena plaćena ubojstva gdje muškarac ne bi imao nikakvih izgleda - zavođenje je znalo biti učinkovitije od shurikena.

Nindže – obiteljski ljudi?

Tajnost je za nindžu bila od vitalne važnosti - preživjeti još jedan zadatak, još jedan dan, još jednu opasnost. Kandidati za nindže, a i njihovi učitelji, u strogoj su tajnosti držali ne samo elemente vještine i tijek obuke, već i lokacije naseobine te brojno stanje nindža i njihovih obitelji.

Možda zvuči čudno to da su nindže imali obitelji, ali tako je bilo i to iz praktičnih razloga. Obitelji nindža formirale su se da bi obuka nindža, počevši još u dječjoj dobi, bila što učinkovitija. Zajednice žena i djece bile su smještene u posebnim selima, udaljenim planinskim vrletima i nepristupačnim područjima. U doba punog procvata ove profesije takva naselja znala su imati i preko pedeset obitelji nindža. Djeca nindža mogla su izabrati samo jedan poziv - onaj nindže. Ona su ubrzo po stupanju u redove nindža bila ubijena na jednom od mnogih rizičnih ili nemogućih zadataka.

Naselja nije bilo dopušteno napuštati nikad osim za vrijeme zadataka, a također je bilo zabranjeno i kontaktirati s bilo kime tko nije bio nindža. S druge strane, nije baš da ih je netko posjećivao. Naselja nindža bila su smatrana gotovo tužnim mjestima. Tamo nitko nikada nije išao, osim ako nije želio da ga društvo potpuno odbaci.

Nindže nisu živjeli dugo, pogibali su na zadacima (koji su ponekad bili i posve neostvarivi), a u slučaju da su pokušali ostaviti bratstvo čekala ih je smrtna kazna. Završiti tragično u životu nindža bila je neminovnost.

Oružja nindža

Nindže su u akciju sa sobom nosile desetke oružja. Neka od njih su:

Wakizashi

Ninjaken (ninjato) - kratka japanska sablja, razlikuje se od Katane po svojoj ravnoj izvedbi oštrice. Povijesno nikada nije dokazano postojanje ninjakena već se smatra kako su nindže koristile Katanu kao i Samuraji, te da sablju uopće nisu nosili na leđima nego za pojasom.

Katana - duga japanska sablja koja je uobičajeno samurajsko oružje (zajedno sa Wakizashijem). U današnjem Japanu, katana je i općeniti izraz za sve sablje.

Wakizashi - kratka japanska sablja, slična Katani, no izrazito kraće oštrice.

Shinobi Tanto - nož s drvenim koricama koje se mogu koristiti za obranu od drugih hladnih oružja.

Shinobi Zue - ili "štap nindža" kojih je bilo različitih duljina, a u sebi su mogli skrivati bodeže, uska koplja ili strijele za luk.

Tessen - metalna poluga.

Shuko - ili "tigrovi zubi" su šiljci koji su se pričvrščivali na rukavicu, a omogućavali su kretanje po stropovima ili zidovima, kao i penjanje na drveće ili okomite litice. Također primjenjivo i kao oružje za borbu izbliza.

Ashiko - šiljci koji su se vezali na stopala za kretanje po svakoj vrsti terena. Ostavljali su neobične tragove, nalik životinjskima ali koji su očigledno pripadali dvonogom biću zbog čega su ih neuki seljaci smatrali tragovima "demona".

Kusarigama - lanac s raznim dodacima kao što su metalne kugle, kocke ili oštrice.

Shuriken

Kusarifundo - metalni lanac s utezima na oba kraja za vitlanje, udaranje, davljenje, probijanje ili blokiranje.

Hankyu - mali luk sa strijelama.

Fukiya - puhaljka za male strelice otrovnog vrha.

Toami - mreža slična ribarskoj, koristi se za obranu od više napadača istodobno.

Shuriken - mali metalni krugovi ili zvjezdice oštrih rubova namijenjeni bacanju.

Kama - oružje nalik srpu s kratkom drškom.

Metsubushi - raznovrsna pomagala (dimne, pješčane ili svjetlosne bombe) koje se koriste za privremeno ili trajno oslijepljivanje protivnika, najčešće pri bijegu.

Nindže danas

U današnje doba postoje nekoliko organizacija koje njeguju vještinu i tradiciju nindži, ninjutsu i ninpo. Spomenimo dvije najveće, Genbukan i Bujinkan.

Nindže u smislu srednjovjekovnih ubojica i plaćenika u crnim odijelima više nema. Njihovu ulogu u modernom ratovanju su preuzeli specijalci (brze i efikasne akcije malog broja ljudi duboko u neprijateljskim redovima).

Spomenute organizacije nastale 70-ih (Bujinkan), odnosno 80-ih (Genbukan) godina prošlog stoljeća proširile su se iz Japana po cijelom svijetu, uključujući i Hrvatsku, prenoseći tradicionalne borbene vještine, ali ujedno i kulturu nindži.

Organizacije

Izvori

Krešimir Mišak; "Ninje - tajanstveni ratnici", kratki članak
Ninja: Their Secret Fighting Art, knjiga Stephena K. Hayesa