Nikola Štedul

Nikola Štedul (Rešetarevo, Duga Resa, 2. prosinca 1937. — Zagreb, 15. ožujka 2022.), poznati hrvatski politički emigrant i borac za Hrvatsku.

Životopis

Rodio se je u Rešetarevu. Završivši srednju školu 1956., emigrirao je iz Hrvatske. Prvo je otišao u Australiju. Ondje se politički angažirao. 1973. godine posjetio je Europu i tad su mu australske vlasti poništile putovnicu pa je odselio u domovinu svoje supruge Škotsku gdje je živio s obitelji.

Ondje je nastavio politički djelovati u hrvatskim emigrantskim krugovima. Sa suprugom Shirley Helen napisao je na engleskom pustolovno-patriotski roman zasnovan na stvarnim događajima Krizar: the Soul of Freedom o borbi ustaške gerile protiv Titove Jugoslavije neposredno nakon II. svjetskog rata. Ciljano čitateljstvo bio je drugi naraštaj hrvatskih iseljenika u zemljama engleskoga govornog područja. Objavljen je 1978. godine. Na hrvatski su ga preveli Hrvoje Lorković i Nikola Štedul. Objavljivanje u Hrvatskoj dočekao je 35 godina poslije. Objavljen je pod naslovom Križar ili Duh slobode.

Godine 1981. došao je do mjesta predsjednika Hrvatskoga državotvornog pokreta, hrvatske emigrantske organizacije. Karakterizirala ga je umjerenost, razložnost u stavovima, iznimna pismenost te duboka vjera u svoj politički ideal. Politički je bio gandhijevska vrsta političara, nasilje mu je bila nepoznanica.

Zloglasna UDBA višekratno je planirala počiniti atentat na njega. Naposljetku je to 20. listopada 1988. počinio Vinko Sindičić. Atentatoru je dosta asistiralo jugoslavensko veleposlanstvo, koje mu je pribavilo pištolj i prigušivač. Dok je rano ujutro Štedul bio ispred svoje kuće u Kirkcaldyju šetao svog psa, Vinko Sindičić je u nj pucao iz pištolja. Svi su ga metci pogodili. Od dvaju metaka koja su ga pogodila u ždrijelo oštetio mu se glas, a od četiriju metaka u tijelo jedan je okrznio kralježnicu zbog čega je do kraja života šepao. Štedul je imao sreću da je uspio preživiti Udbin atentat, jer većina je nažalost završavala fatalno. Srećom po njega, susjedi su brzo intervenirali. Policija je brzo na zračnoj luci Heathrowu uhitila atentatora koji se spremao pobjeći zrakoplovom. Atentatora je pokušala zaštititi Jugoslavija preko svojeg veleposlanika. Prvo mu je htjelo dati alibi tvrdeći da je došao u Škotsku gledati kvalifikacijsku reprezentativnu utakmicu nogometne reprezentacije Jugoslavije koja je tad gostovala (19. listopada) u Škotskoj. Forenzički dokazi raskrinkali su pokušaj prijevare. U vrlo kratkom suđenju održanom na Visokom sudu u Dunfermlineu, Britanija je 4. svibnja 1989. atentatora osudila na 15-godišnji zatvor. Jugoslavija je potom pokušala zaštititi atentatora traživši da se atentatora izruči Jugoslaviji, realiziranjem čega bi praktično značilo da će se atentator nekažnjeno izvući i biti slobodan. Britanija nije udovoljila zahtjevu. Dok je atentator služio kaznu, Štedul je došao do informacija o atentatu. U izjavi za narod.hr rekao je da je "dobio informacije iz pouzdanih izvora da je Budimir Lončar, kao jugoslavenski veleposlanik dolazio vlastima u Ujedinjenom Kraljevstvu nastojeći zaštititi Vinka Sindičića od sudskog progona te tražio da ga se izruči Jugoslaviji".

Skidanjem oznaka tajnosti s vladinih dokumenata, u javnosti je izašlo da je Charles Powell, privatni tajnik premijerke Margaret Thatcher u brifing noti od 9. svibnja napisao joj je da sumnjiče jugoslavenske tajne službe kao odgovorne za pucanje na hrvatskog emigranta u Škotskoj. Dodao je da se nameće pitanje bi li trebali nešto poduzeti, poput izgona člana jugoslavenskog veleposlanstva. Upozorio je da "nema definitivna dokaza" te savjetovao premijerku Thatcher da se na sastanku ne pokreće pitanje o pokušaju atentata, odnosno da se ne spominje pucanje u "jugoslavenskog disidenta" u Fifeu ako izazove diplomatsku svađu. Po protokolu, premijerka Thatcher je imala ranije dogovoren susret s ministrom vanjskim poslova SFRJ Budimirom Lončarom u vrijeme suđenja atentatoru Vinku Sindičiću na Visokom sudu. Nije poznato je li Thatcherina vlada poduzela ikoju diplomatsku akciju prema Jugoslaviji.

Početkom velikosrpske agresije na Hrvatsku, Štedul se vratio u Hrvatsku. Živio je u Zagrebu. Ondje se aktivno priključio obrani Hrvatske. Također se aktivirao u politici Kandidirao na izborima sa svojim HDP-om, bez većeg uspjeha. 2016. godine je predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović odlikovala Štedula Redom Stjepana Radića za osobite zasluge i stradanja u borbi za nacionalna i socijalna prava i razvitak hrvatskoga naroda, a povodom Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma. 2016. godine također ga je odlikovao MORH. Ministar obrane Josip Buljević uručio Plaketu i Zahvalnicu za doprinos u stvaranju hrvatske države, kao i za uspješnu suradnju s Ministarstvom obrane u ratu.

Pred kraj života objavio je autobiografsku knjigu Nikola Štedul — u službi savjesti (2020.).

Citati

• Bez nacionalne slobode, nema ni osobne slobode, bez ponosa nema osobne sreće.
• Zato moramo voljeti Hrvatsku kakva jest, idealna ne postoji, bolje ikakva nego nikakva, ali ne odustajući od nastojanja da ona bude bolja.
• Hrvati su nekako navikli kroz povijest na prenemaganja, oplakivanja, tragedije, žrtvovanja, robovanja, povremene pobune itd.,pa i onda kad se okolnosti bitno promijene.
• Ja nisam žrtva, nego pobjednik, jer žrtva ima smisla ako vodi pobjedi i jer se na statusu žrtve ne može graditi budućnost.

Vanjske poveznice

• Povijesni govor Nikole Štedula: “Mnogi me smatraju žrtvom, ali nisu u pravu! Ja sam pobjednik!”, 23. kolovoza 2016., Max portal