Narodni glas čovječnosti, pravice i slobode

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
Narodni glas čovječnosti, pravice i slobode
Narodni glas čovječnosti, pravice i slobode.
Tip tjednik
Izdavač Marija Radić
Glavni urednik Ivan Bernardić
Odgovorni urednik Ivan Bernardić
Novinari Marija Radić, Ivan Bernardić
Utemeljen 20. listopada 1945.
Političko usmjerenje centar
Jezik hrvatski
Prestao izlaziti 23. listopada 1945.
Sjedište Zagreb
Naklada 100.000 (1945.)

Narodni glas čovječnosti, pravice i slobode, bio je hrvatski tjednik. Izašao je samo jedan broj, 20. listopada 1945. godine, u Zagrebu.

Povijest

Narodni glas čovječnosti, pravice i slobode tiskan je u Zagrebu 20. listopada 1945. godine, glavni urednik bio mu je Ivan Bernardić, Marija Radić bila je nakladnica, a suradnici su također bili inž. Branimir Radić ↓1 i Božidar Sinković kao korektor.[1] Bio je uz ilegalne letke, jedini izvor informacija koji nije bio pod nadzorom režima nakon rata u Hrvatskoj. Marija Radić napisala je uvodnik Naš prvi broj.[2] Tiskan u 50.000 primjeraka Narodni glas čovječnosti, pravice i slobode odmah je bio rasprodan te je potom tiskano još 50.000 primjeraka, no tadašnje komunističke vlasti već su 23. listopada odredile privremenu zabranu raspačavanja i ocijenjeno je kako je "sadržaj prvoga broja u suprotnosti s nacionalnim i državnim interesima, jer je, kako je kazano, Narodni glas harangirao protiv stečevina NOB-a, širio laži i klevete, izazivao nacionalnu mržnju i propagirao rad neprijatelja".[1] U raspravi kod javnog tužitelja, koja se održala 24. listopada u Okružnome narodnom sudu za grad Zagreb, i kojoj su u ime lista nazočili nakladnica Marija udova Radić i glavni urednik Ivan Bernardić, sporna su bila i dva članka u kojima je bilo riječ o nepravednoj zamjeni novca, kojom se oštećivala Hrvatska te o sudbini dra Vladka Mačeka, kojega se, kako se u članku tvrdilo, unatoč njegovoj nedužnosti napadalo.[1] Zabrana raspačavanja nije obeshrabrila pokretače lista te su počeli raditi na drugome broju koji je već bio spreman za tiskanje ali nikada nije bio tiskan.

„Materijal je broja, među ostalim, sadržavao i prilog Ivana Bernardića u kojem je on napao sindikate zbog pritiska na radnike da se komunistički opredjeljuju. (...) U svezi s tim u Vjesniku je izašla vijest da su radnici Narodne tiskare 25. listopada otišli direktoru i izjavili da neće tiskati Narodni glas, jer su uvidjeli da je reakcionaran i da piše protiv naroda i stečevina narodnooslobodilačke borbe. Očito je, da su vlasti na radnike izvršile pritisak kako bi onemogućile izlaženje lista. Tomu je dokaz cjelokupno ozračje koje se stvorilo u javnosti da se novine zabrane. Optužbe da zlouporabljuju demokraciju i šire šovinizam, sama zabrana prvoga broja, činjenica da nije pronađena nijedna druga tiskara koja bi htjela preuzeti tiskanje drugoga broja, slični slučajevi s Demokratijom, glasilom Demokratske stranke, u Srbiji, te gašenje po komunističku vlast benigne Pravde u Vinkovcima, dovoljno govore o tome. Nema dvojbe da je zabranu svih neovisnih listova pokrenuo sam vrh komunističkih vlasti. Bernardić je pokušao, kao što je već rečeno, pronaći drugu tiskaru, ali nije uspio. Uskoro, nakon izbora, 13. studenoga 1945. godine, pred Radićevom knjižarom eksplodirala je eksplozivna naprava ili bomba. To je bio dovoljan razlog da je urednik, kao i ostali suradnici, odustao, pod dojmom takva uvjerljiva upozorenja, od daljnjih planova u svezi s Narodnim glasom.”
(Radelić, 1996., 76.-77.[3])


Takav vid cenzuriranja, korištenjem radnika tiskare u odbijanju tiskanja, bio je, "koliko se zna, prvi slučaj primjene takve metode cenzure nakon 8. svibnja 1945., koja je zatim često korištena, čak i planirana ↓2."[4]

Tjednik Narodni glas čovječnosti, pravice i slobode nikada nije službeno zabranjen, no daljnje izlaženje bilo mu je onemogućeno.[5]

Urednik

  • Ivan Bernardić (1945.)

Suradnici

  • Marija Radić, Ivan Bernardić, R., ↓3 Branimir Radić i Božidar Sinković.

Poveznice

Bilješke

  1. ↑1 Uloga inž. Branimira Radića nije do kraja rasvijetljena, no vjerojatno se njegova djelatnost svodila na rad po pitanjima organizacije i tehničke pomoći.[1]
  2. ↑2  "U jednom materijalu iz 1947., u vezi privatne izdavačke djelatnosti, kaže se da treba početi kampanju o njihovom radu kao neprijateljskom u štampi, da se pripremi javno mnijenje... Najefikasnije sredstvo je da radnici ne štampaju takva djela." (Kašić, B. Značajke partijske ideologije u Hrvatskoj (1945 – 1948). // ČSP 1-3 /1991, str. 256-257.)[6]
  3. ↑3 Članak Predsjednik Hrvatske seljačke stranke dr. Vladko Maček (na str. 3.-4.) potpisan je samo s tim pseudonimom. Vjerojatno mu je autorom bio glavni urednik Ivan Bernardić.[7]

Izvori

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Zdenko Radelić, Hrvatska seljačka stranka: 1941.-1950., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1996., ISBN 953-6324-05-9, str. 75.-76.
  2. ↑ Zdenko Radelić, Hrvatska seljačka stranka: 1941.-1950., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1996., ISBN 953-6324-05-9, str. 79.
  3. ↑ Zdenko Radelić, Hrvatska seljačka stranka: 1941.-1950., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1996., ISBN 953-6324-05-9, str. 76.-77.
  4. ↑ Josip Grbelja, Cenzura u hrvatskom novinstvu: 1945.-1990., Naklada Jurčić, Zagreb, 1998., ISBN 953-6462-07-9, str. 101.
  5. ↑ Zdenko Radelić, Hrvatska seljačka stranka: 1941.-1950., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1996., ISBN 953-6324-05-9, str. 77.
  6. ↑ Josip Grbelja, Cenzura u hrvatskom novinstvu: 1945.-1990., Naklada Jurčić, Zagreb, 1998., ISBN 953-6462-07-9, fusnota 50, str. 101.
  7. ↑ Jareb, Mario, Etiketa "ustaštva" kao izgovor za progon političkih protivnika u poslijeratnoj Hrvatskoj, fusnota 50, str. 302., u: 1945. - razdjelnica hrvatske povijesti: zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Hrvatskom institutu za povijest od 5. do 6. svibnja 2005., ur. Nada Kisić Kolanović, Mario Jareb i Katarina Spehnjak, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2006., ISBN 953-63-24-56-3
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Narodni_glas_čovječnosti,_pravice_i_slobode&oldid=207439"