| Mirko Puk | |
|---|---|
| |
| Zamjenik predsjednika pripremene Vlade NDH | |
| trajanje službe 10. travnja 1941. – 15. travnja 1941. | |
| Premijer(i) | Mile Budak |
| Predsjednik | Ante Pavelić |
| 1. Ministar pravosuđa i bogoštovlja Vlade NDH | |
| trajanje službe 16. travnja 1941. – 10. listopada 1942. | |
| Zamjenik | Osman Kulenović(1941.)
Džafer-beg Kulenović(1941.-1942.) |
| Premijer | Ante Pavelić |
| Prethodnik | nitko (ured osnovan) |
| Nasljednik | Andrija Artuković |
| 1. Čuvar državnoga pečata Vlade NDH | |
| trajanje službe 11. listopada 1942. – 11. listopada 1943. | |
| Zamjenik | Osman Kulenović(1941.)
Džafer-beg Kulenović(1941.-1943.) |
| Premijer | Ante Pavelić(1941.-1943.)
Nikola Mandić(1943.) |
| Predsjednik | Ante Pavelić |
| Prethodnik | nitko (ured osnovan) |
| Nasljednik | Andrija Artuković |
| Rođenje | 24. lipnja 1884. |
| Smrt | 1945. |
| Politička stranka | Čista stranka prava UHRO |
| Zanimanje | političar, pravnik |
Mirko Gustav Puk (Valpovo, 24. lipnja 1884. – ?, 1945.), hrvatski ustaški političar, pravnik i ministar NDH.[1]
Životopis
Mirko Puk rodio se je u Valpovu u obitelji oca ing. Mirka Puka i majke Marije, rođene Bratanić. Otac je bio vrstan šumar u državnoj službi, tako je i mladi Puk svoje školovanje otpočeo u Valpovu, nastavio u Osijeku i Gospiću, a završio u Zagrebu, gdje je po završetku gimnazije upisao sveučilište i Pravni fakultet na kojem je i diplomirao 1906. godine. Već naredne 1907. promoviran je na čast doktora prava, te postao odvjetnikom u Glini. Na sveučilištu bio je tajnik Starčevićanske akademske mladosti, a zadnje godine i njen predsjednik.[2] Pristaša je Hrvatske stranke prava 1920-ih godina.[3] Djeluje u domovinskom vodstvu ustaškoga pokreta, te podupire list Hrvatski narod. Blisko je surađivao sa Slavkom Kvaternikom. Postaje ustašom polovicom 1930-ih.[3]
Dužnosnik
Neposredno poslije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, 12. travnja imenovan je zamjenikom predsjednika Hrvatskoga državnog vodstva. Dana 16. travnja 1941. u prvoj vladi NDH postaje ministrom pravosuđa i bogoštovlja. U veljači 1942. imenovan je u Hrvatski državni sabor. Od 11. listopada 1942. do 11. listopada 1943. član je Državnoga vijeća i državni prabilježnik u svojstvu državnoga ministra. Početkom kolovoza 1943. podnio je ostavku u znak prosvjeda protiv generala Ivana Prpića, glavara Stožera domobranstva, povodom partizanskoga napada na Lepoglavu, ali ostavka nije prihvaćena.[1] Protivio se pregovorima i sporazumom s HSS-om. Potkraj godine 1943. imenovan je za glavnoga ravnatelja Ustaškoga nakladnog zavoda, potom je postavljen i za izvanrednoga opunomoćenika Hrvatske državne banke. Na čelu je povjerenstva koje je bilo zaduženo za državne vrijednosti (zlato, devize i dragocjenosti) pohranjene u državnoj banci. Uhitle su ga britanske vojne vlasti i sredinom svibnja 1945. izručile jugoslovenskim vlastima. Otada mu se gubi svaki trag (navodno je izvršio samoubojstvo prerezavši žile na ruci odmah po izručenju u vlaku između Rosenbacha i Jasenica).[1]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Dizdar, Dizdar, Grčić, Ravlić i Stuparić. Tko je tko u NDH, Minerva, Zagreb, 1997., str. 333.-334.
- ↑ Stjepan Matković, Starčevićev dom u vihoru rata: pravaške uspomene iz doba NDH ČSP, Zagreb, 2011., 3., 827.-861.
- ↑ 3,0 3,1 Vinko Nikolić, ur., Hrvatska revija : jubilarni zbornik : 1951 − 1975, Izvanredno izdanje, München ; Barcelona : Knjižnica Hrvatske revije, 1976., ISBN 84-399-5347-X (Rustica), ISBN 84-399-5346-1 (Tela), (NSK), str. 164.
Literatura
- Dizdar, Dizdar, Grčić, Ravlić i Stuparić. Tko je tko u NDH, Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9