Toggle menu
310,1 tis.
44
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Mijo Drvarić

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Mijo Drvarić
Osobni podatci
Nadimak Moslavački drvosječa
Drvosječa iz Kutine
Težinska kategorija velter
srednjeteška
teška
Nadnevak rođenja 1914.
Mjesto rođenja Kutina, Hrvatska
Nadnevak smrti 24. travnja 1944.
Mjesto smrti Kutina, Hrvatska
Boksačke statistike
Profesionalne
Ukupno borba 100-tinjak
Pobjeda većinom
Neriješenih 1
Naslov prvaka Prvak Jugoslavije (1940.)
Prvak NDH (1943.)
Amaterske
Pobjeda prekidom 38
Naslov prvaka Prvenstvo Kraljevine Jugoslavije (1933.)

Mijo Drvarić (Kutina, 1914. - Kutina, 24. travnja 1944.), hrvatski boksač srednjeteške i teške kategorije, aktivan tijekom 1930-ih i Drugog svjetskog rata. Bio je poznat pod nadimcima Moslavački drvosječa i Drvosječa iz Kutine.[1]

Amaterski počeci

Rođen je u Kutini. Budući da je još kao dječak obavljao zahtjevne poslove u polju, a najmiliji od njih mu bilo obaranje hrastova u moslavačkim šumama, razvio se u mladića velike tjelesne snage. To je opazio Ivan Kovačević, istaknuti hrvatski boksač i trener (državni prvak 1927. i 1928. godine[2]), prilikom Drvarićeva posjeta Zagreba te ga je 1932. doveo u boksačku dvoranu. Zahvaljujući Drvarićevoj želji i volji za radom, već nakon nekoliko mjeseci bilježi prve rezultate. U svom prvom nastupu u velter kategoriji, kao član Concordije, pobijedio Župančića iz Herkulesa. [1]

Na pojedinačnom prvenstvu Kraljevine Jugoslavije 1933. godine neočekivano osvaja naslov prvaka u srednjoj kategoriji. Sveukupno je za svoje amaterske karijere nanizao 38 pobjeda prekidom, zbog čega je i stekao nadimak Moslavački drvosječa. 1935. je osvojio naslov prvaka u kategoriji 72,6 kg boksajući za zagrebačku croatiju, koja je te godine četvoricu državna prvaka od ukupno osmorice. Te je godine odlučio otići u profesionalce.[2]

Profesionalizam

Godine 1935. odlučio je otići u profesionalce. U Parizu je trener Kovačević imao nekoliko prijatelja, a među njima i poznate hrvatske atlete braću Bukovac kojima je poslao preporuke i Miju Drvarića, koji se tako našao u Parizu, gdje su ga profesionalnom boksanju podučavali francuski treneri, koji su uočili njegovu darovitost i njegove mogućnosti. Dana 28. prosinca 1935. godine u pariškoj dovrani "Central ring" trebao je crnački boksač Benett nastupiti protiv jednog englekog boksača, koji je netom prije početka meča otkazao nastup. Kao zamjena je uskočio Drvarić:[1]

„Bila je to strašna i paklena bitka u 10 kola. Crnac je bio bijel, a ja crn od udaraca.”
(Drvarić nakon meča u "Central ringu" 28. prosinca 1935.)


Iako je borba proglašena neriješenom, za dotad nepoznatog Drvarića takav se ishod pokazao velikim uspjehom.

Drvosječa iz Kutine osvaja naslov profesionalnog prvaka Kraljevine Jugoslavije 1940. godine u Beogradu protiv domaćeg boksača Žuće Pavlovića tehničkim nokautom u trećoj rundi. [2] U dvjema sljedećim godinama nije boksao, nego se vratio u Kutinu podučavati mlade kutinske športaše na strunjačama.[2]

Dana 27. srpnja 1943. godine Mijo se pojavio u ringu u borbi za naslov prvaka Nezavisne Države Hrvatske. Kao izazivač pobijedio je aktualnog prvaka države Josipa Župana u 10. rundi nokautom. Župan je bio viši i 16 kilograma teži od Drvarića.[3] Meč je bio održan na igralištu Concordie u Zagrebu uz podršku pet tisuća gledatelja. Tijekom cijelog meča, Drvarić je zadavao više udaraca te je četiri puta srušio Župarića na pod.[1] Fer i disciplinirani borac miljenik publike Drvarić okitio se naslovom prvaka NDH i trobojnicom Hrvatskoga šakačkog saveza. Bio je i vrlo savjestan i jedini je od profesionalnih šakača nastupio na priredbi u korist „Pomoći“. Poslije osvajanja prvenstva vratio se u Kutinu. Nikad više nije vidio ni ring, ni prostore gdje je trenirao, ni trenere ni boksače s kojima je vježbao.[2]

Smaknuće

Zbog titule prvaka Nezavisne Države Hrvatske bio je omražen među partizanima[3], ali su ga svejedno pokušali dovesti u svoje redove, znajući za njegovu fizičku i borbenu snagu, što je on više puta odbio[4] govoreći da ga partizanski pokret ne zanima, te da je pred njim svijetla boksačka karijera.[2]

Ubijen je dana 24. travnja 1944. godine nadomak kućnog praga, na prijevaru. Navedenog dana u kući Drvarića došao je naoružani čovjek tražeći razgovor s Mijom. Na rastanku Mijo je zamoljen da isprati gosta preko voćnjaka. Negdje na sredini, dočekala ga je nekolicina naoružanih SKOJ-evaca koji su na njega otvorili vatru, te je izrešetan pao na zemlju. U kutinskoj matičnoj knjizi umrlih stoji „ubijen od partizana“.[1] U boksačkim almanasima u Jugoslaviji bio je zatajen, kao i podao zločin i počinitelji koji su ga ubili.[2]

Naslijeđe

Drvarić je bio najsupješniji i najdarovitiji hrvatski boksač iz vremena 1940-ih. Kao športaš, zalagao se za pravednu borbu, a jedini je od tadašnjih "šakača" sudjelovao na priredbama humanitarnog karaktera.[1]

Za vrijeme jugokomunističkog režima, njegovo ime, zajedno sa svim imenima povezanima sa športom u NDH, bilo je nepodobno te su se njegovi uspjesi zatajiali.[1]

Spomen

Uz svoju suprugu Maricu (1919.1993.) pokopan je na groblju u Kutini.[3] Spomen na njega održava kutinski ogranak udruge "Hrvatski domobran".[4]

Velikim trudom kutinskog intelektualca Dragutina Pasarića i udruge Hrvatski domobran iz Kutine, uspomena na Miju Drvarića i njegove uspjehe, vraćena je iz zaborava knjigom naslova Kutina- prešućivane žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća.[2]

Izvori

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 Boksački klub "Sveti Duje" "Povijest hrvatskog boksa", odlomak Mijo Drvarić, www.boks-sv-duje.hr (pristupljeno 31. prosinca 2017.)
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 Komunistički zločini Uredništvo/komunistickizlocini.net Mijo Drvarić boksački prvak, partizani ga ubili kukavički na prijevaru, 14. siječnja 2019. (pristupljeno 4. travnja 2019.
  3. 3,0 3,1 3,2 Priog TV Kalendara s HRT-a o Miji Drvariću na Youtubeu (učitao korisnik Vedran Jukić 22. prosinca 2016.)
  4. 4,0 4,1 Kutina.in "U spomen na pale žrtve", www.kutina.in, 15. svibnja 2011. (pristupljeno 31. prosinca 2017.)