Matija Zmajević
Matija Zmajević (Perast, 6. siječnja 1680. - Tavrov na Donu, Rusija, 18. kolovoza 1735.), bio je hrvatski pomorac, Bokelj, admiral pomorske flote Carske Rusije.[1]
Životopis
Matija Zmajević rođen je u Perastu 1680. godine u bračnoj svezi poznatih hrvatskih pomoračkih obitelji iz Perasta, Zmajevića i Štukanovića. Rođen je u braku Krsta (Krile) Zmajevića, brata barskog nadbiskupa Andrije i Jelene, kćeri Matije Štukanovića, peraškog trgovca i pomorca i peraškog načelnika.[2] Pomorsku je školu završio u rodnom Perastu a nakon toga plovio je na obiteljskome brodu.[3] Zbog sudjelovanja u ubojstvu Vicka Bujovića Zmajević 1709. godine bijegom iz Perasta odlazi u Dubrovnik te potom u Carigrad.[3] Godine 1712. putuje za Rusiju po preporuci ruskoga veleposlanika iz Carigrada. Zmajević je 1712. godine u Karlovim Varima pred ruskim carem Petrom Velikim polagao i položio ispit iz pomorskih[4] i vojničkih vještina. Prema kasnije zapisanim sjećanjima Zmajevića, ruski ga je car ispitivao više od dva sata. Nakon toga, Zmajević je primljen u rusku carsku ratnu mornaricu s carevom naredbom da može odabrati brod kojim će zapovijedati. U ruskoj mornarici je služio od 1712. godine.[5]
Zapovijedao je ruskom flotom u bitci između ruske i švedske flote 7. kolovoza 1714. godine. Rusi su pobijedili i preokrenuli tijek rata na Baltičkom moru. Ruski plan spriječavanja proboja švedske flote u Finski zaljev u potpunosti je uspio.[6] U rečenoj Gangutskoj bitki 1714. godine potopio je sedam švedskih brodova. Ruski car Petar Veliki mu je 1. svibnja 1714. godine izdao svjedodžbu kojom ga je promaknuo u čin komandora, zapovjednika brodskog konvoja. Danas se nalazi u Muzeju grada Perasta.[5]
1716. godine imenovan je za kontra-admirala te postaje članom ruskoga admiraliteta. Od 1722. godine je i vršitelj dužnosti zapovjednika ruske flote. Godine 1723., po nalogu ruskog cara Petra Velikoga, Matija Zmajević je u činu viceadmirala poslan u Voronjež.[7] Imao je zadatak pripreme ratnih brodova za mogući rat s Turskom. Također mu je povjereno vođenje zadatka čišćenja korita rijeke Voronjež.
1727. godine Zmajević dobiva čin admirala a nedugo potom bio je optužen zbog utaje i osuđen na smrt.[1] Nakon pomilovanja posljednje je godine života proveo kao guverner Astrahanske oblasti i od 1728. godine zapovjednik Tavrova - glavne baze ruske riječne ratne flote.
Matija Zmajević umro je u Tavrovu na Donu 1735. godine i pokopan je na katoličkom groblju u Moskvi.
Odličja
- Carica Katarina I. odlikovala je Zmajevića tek ustanovljenim odličjem Sv. Aleksandra Nevskog.
Potomstvo
Zmajevićeva kći Marija udala se za pukovnika i nadintendanta hercegnovskoga područja Grgura Stanislava Burovića. Njihov unuk Ivan Stanislav Burović Zmajević bio je u Kotoru pokrajinski delegat i intendant carske i kraljevske privremene intendance.[8][9]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 Zmajević, Matija, enciklopedija.hr, pristupljeno 28. listopada 2017.
- ↑ Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, br. 51. Studeni 2009. Lovorka Čoralić, Prilog životopisu barskoga nadbiskupa Matije Štukanovića (1722.-1743.)
- ↑ 3,0 3,1 Goran Denis Tomašković, Mijo Igor Ostojić, Na vječnoj straži zaljeva, Hrvatska revija, br. 1, 2005., pristupljeno 28. listopada 2017.
- ↑ Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925–1925, ur. Emilij Laszowski, Odbor za izdavanje knjige "Zaslužni i znameniti Hrvati 925–1925.", Zagreb, 1925., str. 291.
- ↑ 5,0 5,1 (engl.) Muzej grada Perasta Diploma Awarded to Matija Zmajević, arhivirano 8. svibnja 2013.
- ↑ (crnog.) Perast Zanimljivosti (pristupljeno 28. kolovoza 2016.)
- ↑ Пульвер Е. А., Пульвер Ю. А. Воронежская мозаика. — Воронеж: Центрально-Чернозёмное издательство, 1983. — 207 с.
- ↑ Radauš, Tatjana (1989.); Hrvatski biografski leksikon, LZMK, Burović, pristupljeno 28. listopada 2017.
- ↑ Hrvatska enciklopedija, Zmajević, pristupljeno 28. listopada 2017.
Vanjske poveznice
- Životopis Matije Zmajevića
- Lovorka Čoralić, Ruski admiral Matija Zmajević, Slobodna Dalmacija, 14. travnja 2004.
- Davor Domazet-Lošo: Tri velikana čekaju izlaz iz hrvatskoga zaborava, Hrvatski tjednik. 24. siječnja 2019.