Matej Karaman

Matej Karaman (Split, 6. lipnja 1700. – Zadar, 7. svibnja 1771.) bio je hrvatski pisac, osorski biskup i zadarski nadbiskup.

Životopis

Kršten je 6. lipnja 1700. godine. Studij teologije završio je u rodnom gradu i bio zaređen za svećenika 1723. godine, a doktorat iz filozofije i teologije postignuo je 1739. godine u Rimu.

Sa svećenicima glagoljašima došao je u dodir 1722. godine kad je njihovim ređenicima držao duhovne vježbe te je tada shvatio s kojim se problemima susreću u tumačenju Biblije i čitanju Časoslova, koji su bili pisani hrvatskim jezikom. Taj je susret trajno odredio njegovo zanimanje za glagoljaše, slavensko bogoslužje, hrvatski jezik i knjigu.

Na poziv zadarskoga nadbiskupa Vicka Zmajevića prešao je 1724. godine u Zadar, gdje je do 1732. godine u sjemeništu Florio predavao govorništvo i filozofiju te držao korizmene propovijedi na talijanskom i hrvatskom jeziku.

Na nadbiskupovu je molbu Kongregacija za širenje vjere imenovala Karamana 1732. godine misionarom u Rusiji kako bi ondje naučio staroslavenski liturgijski jezik ruske redakcije i stekao znanje kojim bi mogao pripremiti rječnik i gramatiku za potrebe glagoljaškoga sjemeništa, koje je Zmajević kanio otvoriti u Zadru. Te godine otputovao je u Tavrov na Voronežu, gdje je u službi cara Petra I. Velikoga bio nadbiskupov brat, admiral Matija Zmajević. Karaman je u njemu našao zaštitnika i bio mu kapelan do smrti 1735. godine. Tada je pošao u Moskvu (ponijevši admiralovu oporuku iz 1730. godine i tri ratna stijega) pa u Sankt-Peterburg, gdje je ostao godinu dana. Kao katolički svećenik u Rusiji nije mogao polaziti nikakvo učilište, pa je ruski jezik, vjerske zakone i običaje upoznao kroz razgovore »s biskupima, knezovima, generalima i moskovskom gospodom«. Njegova se misionarska djelatnost svodila općenito na brigu za katolike širom Rusije, a u užem smislu za hrvatske vojnike i mornare u carskoj vojsci.

Rusiju je napustio 1737. godine te je od tada ponovo u službi zadarskoga nadbiskupa. Te godine poslao je prvo od triju izvješća Kongregaciji za širenje vjere o crkvenim prilikama u Rusiji (Notizia della Chiesa Rutena Scismatica dominante nella Gran Russia; 1739. Relazione dello stato presente si politico che ecclesiastico della gran Russia i 1742. Relazione circa il mio sentimento tocante la religione de’ Moscoviti e li mezzi, che potrebbero confluire alla loro conversione).

Od 1738. godine nalazio se u rimskom Urbanianumu, zavodu Kongregacije za širenje vjere, gdje je radio na korekturi Levakovićeva Misala iz 1631. godine. Za novo izdanje trebao je na crkvenoslavenski jezik prevesti nove misne obrasce kojih u Levakovićevu izdanju nije bilo. Obavio je korekturu Misala i jezično ga rusificirao jer je držao da bi staroslavenski jezik ruske redakcije trebao biti književni jezik južnih Slavena. Kongregacija je njegov Misal’ rimskij tiskala u Rimu 1741. godine. Taj rusificirani Misal podvrgnuo je kritici devet godina poslije dubrovački svećenik Stjepan Rusić. Karaman mu je 1753. godine odgovorio spisom Identità della lingua litterale Slava e necessità di conservarla ne’ libri sacri (592 stranice). Osim toga, u Urbanianumu je neko vrijeme predavao staroslavenski jezik te sastavio Alfabetar ili Bukvar, koji je 1739. godine tiskan u Rimu glagoljičnim i ćiriličnim slovima, a namijenjen je bio onima koji su se u liturgiji služili staroslavenskim jezikom. Te je godine Karaman imenovan komendatarnim opatom benediktinskih samostana sv. Kuzme i Damjana na Pašmanu i sv. Stjepana u Barbatu, prihodima kojih se uzdržavao u Rimu (Kongregacija mu je u Urbanianumu osiguravala stan i hranu). Godine 1742. u Urbanianumu je na Karamanov prijedlog uveden kao poseban predmet hrvatski književni jezik (lingua illirica litteralis). Te godine uputio je Kongregaciji izvješće De clero Illirico u kojem je opširno izvijestio o glagoljašima, za koje navodi da su bili jedini svećenici u čitavoj Dalmaciji izvan gradova te da ih na području Zadarske nadbiskupije djeluje više od 300, a u Ninskoj biskupiji drže sve župe, osim franjevačkih. Na zagovor nadbiskupa Zmajevića papa Benedikt XIV. imenovao je Karamana 1742. osorskim biskupom i apostolskim pohoditeljem hrvatskih zavoda u Assisiju, Fermu i Loretu. O obavljenu poslu sastavio je opsežno izvješće i uputio ga Kongregaciji za širenje vjere zauzevši se da gojenci u njima uče hrvatski kako ga ne bi zaboravili.

Nakon Zmajevićeve smrti imenovan je 1745. godine zadarskim nadbiskupom, od kojega se među ostalim tražilo dobro poznavanje hrvatskoga jezika. U siječnju 1746. godine nadbiskupski plašt primio je u Padovi iz ruku kardinala Carla Rezzonica (poslije papa Klement XIII.) te preuzeo upravu Zadarske nadbiskupije; svećenstvu i Kaptolu obratio se poslanicom (tiskana u Padovi 1746. godine). Kao nadbiskup nastavio je rad svojega prethodnika te je 1748. godine otvorio Ilirsko sjemenište Zmajević, za koje je napisao Pravila, sačuvana u talijanskom prijevodu Petra Marcelića, i Gramatiku staroslavenskog jezika (ruske redakcije), ali je ona ostala u rukopisu. Sjemenište je trebalo služiti »poučavanju slaveno-rimskom kleru i obraćenju shizmatika slaveno-grčkog obreda«. Karamanova namjera bila je da se u njega primaju i đaci bizantskoga obreda i hrvatskoga jezika. Karaman se zanosio idejom obraćanja pravoslavnih vjernika u Dalmaciji te je o tom 1744. godine sastavio kraći spis u kojem je istaknuo da Dalmacija pripada jurisdikciji Katoličke crkve te da bi njezinu crkvenu vlast, a ne vlast pećkoga patrijarha, trebali priznavati i tamošnji pravoslavci. Branio je prava katoličke hijerarhije u Dalmaciji te je u tom smislu uputio 1750. godine u Rim Kongregaciji izvješće (Informazione per rapporto a’ Serviani di rito greco esistenti nella Dalmazia, loro derivazione, dogmi, costumi ecc.) u kojem je potkrjepljivao svoja gledišta stvarnim primjerima, a drugo mletačkoj vladi. Godine 1751. s ostalim je dalmatinskim biskupima ustao protiv Simeona Končarevića, kojega je dabrobosanski mitropolit posvetio u Trebinju za novoga episkopa bez potrebne suglasnosti mletačke vlasti. Držao je kako se zbližavanje i sjedinjenje katolika i pravoslavnih može postignuti s pomoću liturgijskih, katehetskih i dogmatskih knjiga koje bi se tiskale u Veneciji pod nadzorom Kongregacije za širenje vjere u suradnji s ruskim monasima. No njegovo nastojanje oko sjedinjenja pravoslavnih vjernika u Dalmaciji i katolika nije dalo rezultata. Godine 1754. uputio je u Rim izvješće o stanju svoje nadbiskupije, koju je pohodio (Relatio status archidioecesis Jadertinae post suam canonicam visitationem sacrae Congregationi). Donat Fabijanić spominje još dvije Karamanove rasprave, od kojih je jedna teološke naravi, bez naznake vremena nastanka, a druga, nastala 1747. godine, govori o vampirima i vješticama.

Bio je pokopan u crkvi sv. Donata, a poslije prenesen u prvostolnicu ispred oltara Majke Božje Blagovijesti.

Djela

• Bukvar slavenskij pismeny. V Rimě 1739, 1753, 1763, Split – Zagreb 2005. (pretisak 1. izd.).
• Missale Romanum Slavonico idiomate jussu S. D. N. Papae Urbani Octavi editum /Missal’ Rimskij Slavenskim’ jazikom’ poveleniem’ P. G. N. Pap’e Urbana Osmago izdan’/. Romae, Typis et impensis Sacrae Congregationis de Propaganda Fide, 1741.
• Expositio alphabeti Illyrici glagolitici et cirilliani. Romae, Typ. Propagandae, 1753.