| Magnetit | |
|---|---|
 Magnetit iz Južnog Tirola, sjeverna Italija |
|
| Općenito | |
| Kategorija | Mineral |
| Kemijska formula | Fe3O4 |
| Identifikacija | |
| Molekularna masa | 231,55 g/mol |
| Boja | crn |
| Kristalni habitus | oktaedarski, rombododekaedarski |
| Kristalni sustav | kubični, Fd3m |
| Sraslaci | primjećeno je srastanje oktaedara |
| Kalavost | nejasna |
| Mohsova tvrdoća | 5,5-6,5 |
| Sjaj | metalni |
| Ogreb | crn |
| Gustoća | 5,18 g/cm3 |
| Točka tališta | 1535 °C |
| Prozirnost | neproziran |
Magnetit (prema magnet) je kubični mineral iz skupine spinela, kemijska formula Fe3O4 (ili FeO x Fe2O3).[1]
Svojstva i osobine
Crni je ferimagnetički željezov oksid u kojem željezovi atomi imaju dva oksidacijska stanja, +2 i +3. Magnetit je široko rasprostranjen u prirodi i javlja se kao popratni mineral u magmatskim i metamorfnim stijenama. Važna je željezna ruda, a najveća su ležišta u sjevernoj Švedskoj.
Javlja se u oktaedarskim kristalima, zrnatim agregatima i u slobodnom zrnju kao magnetski pijesak. Magnetičan je i neproziran. Ležišta magnetita pretežito nastaju pri segragaciji magme na oksidnu i silikatnu frakciju. Velike količine magnetita, ali neiskoristive zbog malene koncentracije, nalaze se sitno raspršene u gotovo svim eruptivnim stijenama. Tako npr. tamna boja bazalta djelomično potječe od magnetita. Ležišta magnetita u Švedskoj i na Uralu među najbogatijim su ležištima željezne rude na svijetu.
Fizička svojstva
Tvrdoća magnetita kreće se od 5,5 do 6,5 na Mohsovoj skali, a specifična težina iznosi 5,18. Magnetit obično tvori oktaedarske kristale.
Magnetsko uređenje magnetita na sobnoj temperaturi je ferimagnetsko s Curieovom temperaturom od 850 K.[2].
Kristalna struktura
Magnetit ima strukturu inverznog spinela u kojoj se u šupljinama unutar kubične guste slagaline kisikovih aniona nalaze željezovi kationi oksidacijskog stanja +2 i +3. U jednoj četvrtini raspoloživih tetraedarskih šupljina smješteni su kationi Fe3+, dok su u polovini oktaedarskih šupljina smješteni kationi Fe2+ i Fe3+.
Izvori
- ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK); broj 11 (Tr-Ž), str. 478. Za izdavača: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2009.g. ISBN 978-953-6036-41-7
- ↑ R. M. Cornell, U. Schwertmann, The Iron Oxides, Structure, Properties, Reactions, Occurrence and Uses, VCH Publ. Corp., D-69451 Weinheim, Njemačka, 1996.
Vanjske poveznice
 | U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Magnetit |