Lubaria
| Lubaria | |
|---|---|
| Sistematika | |
| Carstvo: | Plantae |
| Divizija: | Tracheophyta |
| Razred: | Magnoliopsida |
| Red: | Sapindales |
| Porodica: | Rutaceae |
| Potporodica: | Zanthoxyloideae |
| Tribus: | Galipeeae |
| Podtribus: | Galipeinae |
| Rod: | Lubaria Pittier |
Lubaria je mali neotropski rod rutovki iz podtribusa Galipeinae. Henri François Pittier ustanovio ga je 1929. za vrstu Lubaria aroensis, opisanu iz Venezuele. Gotovo cijelo stoljeće rod se smatrao monotipskim, sve dok Londoño-Echeverri, Trujillo-López i Pérez-Zabala nisu 2021. opisali L. heterophylla iz Kolumbije, čime je ujedno prvi put potvrđena prisutnost roda u toj zemlji. Kew danas prihvaća obje vrste.[1] Treba spomenuti i vrstu Lubaria szczerbanii Steyerm., opisana 1980. iz Venezuele. Kallunki ju je u reviziji 1994. premjestila u Raputia kao Raputia szczerbanii (Steyerm.) Kallunki. Razlog je morfološki dobar: ta vrsta ima svih pet latica sraslih i nema međusobno srasle filamente plodnih prašnika, što odgovara Raputia, a ne pravoj Lubariji.[2]
Etimologija
Ime roda potječe od narodnog naziva „lúbaro”, koji je Pittier naveo još u protologu vrste L. aroensis. Autori novije revizije izričito potvrđuju podrijetlo imena.[3]
Opis
Vrste roda Lubaria su grmovi ili manja stabla. Listovi su nasuprotni i žljezdasto istočkani; kod L. aroensis jednostavni su, dok su kod L. heterophylla uglavnom dlanasto trodijelni, pri čemu se na istoj biljci mogu pojavljivati i dvodijelni ili jednostavni listovi. Cvatovi su terminalni, više puta razgranati dihaziji s monohazijalnim bočnim granama.[3]
Cvjetovi su dvospolni, peteročlani i izrazito zigomorfni. Čaška ima pet preklapajućih režnjeva, pri čemu su dva vanjska nešto šira od ostalih. Bijeli vjenčić je dvousnat: manju usnu čini jedna slobodna adaksijalna latica, a veću četiri međusobno srasle latice. Ta neobična građa vjenčića jedan je od najboljih znakova roda.[3]
Plodna prašnika su dva, smještena uz manju usnu vjenčića, a uz njih postoje tri staminodija. Filamenti plodnih prašnika međusobno su srasli duž susjednih rubova; antere imaju bazalne privjeske i žljezdaste točkice na vanjskoj strani. Plodnica se sastoji od pet slobodnih karpela s po dva sjemena zametka. Plod se razvija od jednog do pet raspucavajućih mjehura (folikula).[3]
Dvije su vrste morfološki prilično lako razlučive. L. aroensis je stablo visoko približno 4–12 m, s jednostavnim listovima, čaškom dugom 3–4 mm i vjenčićem 13–16 mm. L. heterophylla je grm ili stabalce visoko do oko 6 m, s pretežno trodijelnim listovima, čaškom 1,5–1,9 mm i vjenčićem 9–11,5 mm; spoj antere na vrhu je tup, dok je kod L. aroensis šiljasto produžen.[3]
Rasprostranjenost i ekologija
Lubaria aroensis prirodno raste u zapadnoj Kostariki i sjevernoj Venezueli, dok je L. heterophylla zasad poznata samo iz Kolumbije. Rod je prema tome izrazito razdvojeno rasprostranjen na području južnog dijela srednjoameričko-karipskog područja i sjeverne Južne Amerike.[1]
Obje vrste povezane su s vlažnim tropskim, osobito priobalnim šumama uz vodotokove. L. heterophylla pronađena je u Antioquiji uz mali potok, na približno 350 m nadmorske visine, uglavnom u sjeni šumskog podrasta na kamenitom vapnenačkom i pjeskovitom tlu s dodatnom vlagom iz vodotoka. U vrijeme objave bilo je poznato svega oko 30 primjeraka, pa su autori rada predložili kategoriju kritično ugrožena (CR) prema kriterijima IUCN-a; to je procjena autora rada, a ne tvrdnja da je vrsta nužno službeno uvrštena na IUCN-ov Crveni popis.[3]
Zanimljivo je i tumačenje heterofilije kod L. heterophylla. Mlade uzgojene biljke uglavnom su imale trodijelne listove, dok su odrasle biljke u prirodi tijekom sušnijeg razdoblja češće razvijale manje, dvodijelne ili jednostavne listove. Autori pretpostavljaju da bi smanjivanje lisne površine moglo predstavljati fenotipsku prilagodbu kojom se ograničava transpiracija, premda naglašavaju da su za potvrdu potrebna daljnja opažanja.[3]
Vrste
- Lubaria aroensis Pittier
- Lubaria heterophylla Londoño-Ech., A.M.Trujillo & Pérez-Zab.