Leptospiroza

Spiralni mikroorganizmi iz porodice Leptospiraceae koji uzrokuju leptospirozu

Leptospiroza je akutna, septikemijska zarazna bolest domaćih i divljih životinja, te čovjeka (zoonoza povezana uz zanimanje). Bolest se očituje općim infekcijskim sindromom, žuticom, pobačajem i krvavim mastitisom.

Etiologija

Uzročnici leptospiroze su pokretne spiralno zavijene bakterije iz porodice Leptospiraceae', rod Leptospira', a značajno je da tvore neke enzime koji svojim štetnim učinkom utječu na oštećenja različitih tkiva. To su: hijaluronidaza, oksidaza, katalaza, transaminaza, lipaza i neki drugi. Neki serovarovi imaju sposobnost lize eritrocita (npr. hemolitički toksin L. interrogans serovar pomona). Leptospire su podijeljene u dvije vrste: Leptospira interrogans i Leptospira biflexa. L. interrogans predstavnik je svih patogenih leptospira, a podijeljena je na osnovi antigenskih svojstava u dvadesetak seroloških grupa, a svaka serološka grupa ima desetak i više serovarova. Vrsta L. biflexa predstavnik je apatogenih leptospira. Neki serovarovi vrste L. interrogans:

grippothyphosa
sejroe
australis
pomona
canicola
icterohaemorrhagiae
tarassovi
saxkoebing
ballum
bataviae
poi
hardjo

Patogeneza

Bakterije leptospiroze u tkivu bubrega

Leptospire prolaze (penetriraju), aktivno se gibajući, sluznice i/ili oštećenu kožu, dospijevaju u krv (leptospiremija) u kojoj se odmah počinju umnažati čemu osobito pogoduje pH krvi (7,2 do 7,4).Opseg oštećenja unutrašnjih organa je različit, a ovisi o virulenciji serovara i prijemljivosti domaćina. Neki su serovarovi više patogeni za pojedine domaćine (životinje). Primjerice, u pasa infekcija serovarom canicola i icterohaemorrhagiae uzrokuje bolest, dok infekcija serovarom pomona uzrokuje tek subkliničku infekciju. Eventualni oporavak inficirane životinje ovisi o porastu titra specifičnih protutijela u krvnom optoku unutar 7 do 8 dana nakon infekcije. Leptospire koloniziraju bubrege većine inficiranih životinja, a umnažaju se i zadržavaju u epitelu tubula bubrega, čak i u prisutnosti serum-neutralizacijskih protutijela. Akutno oštećenje funkcije bubrega može rezultirati pojačanom glomerularnom filtracijom zbog bubrenja i smanjenja punjenja bubrega (renalne perfuzije). U životinja s adekvatnom funkcijom bubrega ostatak će se tkiva oporaviti. U jako oštećenim bubrezima usprkos kliničkom poboljšanju patološke promjene u njima će se zadržati. Kod životinja domaćina, a koje su ujedno i rezervoari leptospira, kolonizacija bubrega biti će dugotrajna, a leptospire će se izlučivati mokraćom (leptospirurija). Jetra je drugi važan parenhimski organ koji je oštećen tijekom leptospiremije. Jaka disfunkcija jetre može biti prisutna, a da se histološkom pretragom ponekad ne ustanove znatnije promjene. Takvo stanje posljedica je subcelularnog oštećenja jetre koje je posredovano djelovanjem bakterijskog toksina. Jačina nastalog ikterusa kako u pasa tako i u čovjeka uvjetovana je opsegom nastale nekroze jetrenog tkiva (hepatogeni ikterus). Nasuprot tome, ikterus i hemoglobinurija u goveda posljedica su djelovanja hemolitičkog toksina specifičnog za serovar pomona (hemolitički ikterus). Posljedica infekcije serovarom grippothyphosa u pasa jest kronični aktivni hepatitis. Smatra se da početno oštećenje stanica i perzistiranje uzročnika u jetri rezultira promijenjenom cirkulacijom unutar jetre, fibrozom te imunološkim promjenama koje su uzrok kroničnoj upalnoj reakciji što pak dovodi do opsežne fibroze i zatajenja funkcije jetre. Ako leptospire dospiju u SŽS razviti će se benigni meningitis, a ponekad prisutni uveitis posljedica je imunološke reakcije unutar oka. Pobačaj i neplodnost posljedica su prolaza leptospira kroz placentu što je osobito izraženo pri infekciji serovarom bataviae.

Izvori zaraze

Bolesne životinje, rekonvalescenti kao i životinje dugo vremena nakon ozdravljenja (zbog leptospirurije) značajan su izvor zaraze kako za druge životinja tako i za čovjeka (mada se čovjek može zaraziti i na nekom drugom izvoru npr. voda ili tlo kontaminirano leptospirama). Štakori i miševi doživotni su izlučivači leptospira urinom (ujedno su i rezervoari uzročnika).

Širenje zaraze

Bolest se prenosi izravno – spolnim kontaktom, preko placente i ugriznih rana i posredno – kontaminiranom vodom, hranom i predmetima.

Prijemljivost

Od leptospiroze oboljevaju sve životinje bez obzira na spol, dob i pasminu, no ipak se može reći da su mlađe životinje kao i one koje se pretjerano iskorištavaju, loše hrane i drže u lošim uvjetima sklonije infekciji.

Klinički znakovi

Svinje

Leptospiroza u svinja očituje se kao opća akutna septikemija praćena žuticom, uglavnom u prasadi i mladih svinja, i to pri infekciji serovarom icterohaemorrhagiae. Bolest se može očitovati i blagim kliničkim znakovima, a bolesne svinje se brzo oporave. Infekcije bređih krmača može rezultirati pobačajem ili rađanjem avitalne prasadi koja brzo nakon prasenja ugiba. Osim pobačaja, kao posljedica infekcije leptospirama može nastati kronični intersticijski nefritis. Najčešće izdvajani serovarovi L. interrogans u nas su pomona i tarassovi.

Govedo

Smrtnost u goveda nije česta pri infekciji leptospirama za razliku od one u teladi. U bolesnih se goveda očituje opći infekcijski sindrom, ikterus, hemoglobinurija, pobačaj (oko 30%), prestanak produkcije mlijeka, kronični intersticijski nefritis i hemoragički mastitis.

Pas

Klinički znakovi u inficiranih pasa ovise o dobi i imunosti, utjecajima iz okoliša te o virulenciji serovara koji je uzrokovao infekciju. Perakutni oblik bolesti rezultat je opsežne leptospiremije i završava ugibanjem psa. Povišena tjelesna temperatura (39,5 – 40°C), drhtavica i sveobuhvatna mišićna slabost prvi su klinički znakovi bolesti. Uskoro pas počinje povraćati, izraženi su znakovi koji prate dehidraciju, te kolaps periferne cirkulacije. Također se može uočiti ubrzano disanje, brzo i nepravilno bilo kao i slaba punjenost kapilara. Oštećenje krvnih žila i poremećaji u zgrušavanju krvi uzrok su hematemezi, meleni, epistaksi kao i brojnim petehijalnim krvarenjima. Pri kraju bolesni psi postaju depresivni i hipotermični, a ugibaju prije nego li se razviju oštećenja jetre i bubrega. Subakutni oblik infekcije očituje se povišenjem tjelesne temperature, anoreksijom, povraćanjem, proljevom, dehidracijom i pojačanom žeđi. Nevoljko kretanje i paraspinalna hiperestezija u pasa može biti posljedica upalnih zbivanja u mišićju, meningama ili bubrezima. Na sluznicama se uočava punokrvnost (injekcija), petehijalna i ekhimotična krvarenja. Česta je pojava kašlja i otežanog disanja praćena konjunktivitisom, rinitisom i tonzilitisom. Progresivno oštećenje bubrega očituje se oligurijom ili anurijom. U pasa koji prežive infekciju, funkcija bubrega se može vratiti u normalu za 2 do 3 tjedna ili se kao posljedica oštećenja očituje kronična kompenzatorna poliurija. Psi koji se oporave povremeno izlučuju leptospire urinom vrlo dugo vrijeme nekoliko mjeseci pa i više godina nakon infekcije. Ikterus je puno češća pojava u pasa pri subakutnoj infekciji, a posljedica je intrahepatične kolestaze zbog upalnih promjena u jetri. U takvih pasa boja stolice se promijeni iz smeđe u sivu. U pasa s kroničnim aktivnim hepatitisom i kroničnom fibrozom jetre koji su posljedica leptospiroze uočava se kronična inapetencija, gubitak težine, ascites, žutica ili hepatoencefalopatija. Najčešće izdvajani serovarovi u pasa su icterohaemorrhagiae, canicola i grippotyphosa.

Mačka

U mačaka znakovi bolesti su blagi ili inaparentni usprkos leptospiremiji i leptospiruriji te izraženim upalnim promijenama u jetri i bubrezima.

Konj

Infekciju u konja prati opći infekcijski sindrom, mijalgija, jaka episkleralna injekcija i promijene na očima koje jako nalikuju onima kod mjesečne sljepoće.

Razudbeni nalaz

Izražena je degeneracija i nekroza jetre, nefroza i intersticijski nefritis. Na serozama i mukozama petehijalna i ekhimotična krvarenja, eksudat u tjelesnim šupljinama, žutica (nije uvijek izražena). Histološkom pretragom naći ćemo leptospire u zavijenim kanalićima bubrega. Posebnim bojanjem po Levaditiju (boja sadrži srebrni nitrat) leptospire se boje crno.

Dijagnostika

(1) epizootiološkom metodom: tzv. geoepizootiološka područja (nizinska, močvarna tla gdje su zemlja i voda slabo lužnati ili neutralni) kao i topla godišnja doba koja pogoduju održavanju leptospira u okolišu.
(2) kliničkom metodom
(3) mikrobiološkom metodom: za vrijeme života u prvim danima bolesti (do petog dana bolesti) uzročnik se može izdvojiti iz krvi (leptospiremija) uzgojem na Korthof-ovoj tekućoj hranjivoj podlozi. Izdvajanje leptospira moguće je i iz mokraće (sterilnom punkcijom mokraćnog mjehura).

Biološki pokus izvodi se često na miševima ili zamorčićima inokulacijom krvi ili mokraće ili pak suspenzije organa. Iz pokusnih životinja treba izdvojiti i serološki identificirati leprospire.

(4) serološkom metodom: mikroskopskom aglutinacijom (MA) parnih seruma: I serum se uzima u početku bolesti, a II 7 do 10 dana nakon prvog. Potrebno je ustanoviti četverostruko povišenje titra protutijela u drugom pretraživanom serumu u odnosu na prvi, što potvrđuje postojanje bolesti.

Rasoplodne životinje obavezno treba serološki pretraživati s obzirom na leptospirozu. Zbog toga što je titar protutijela često puta negativan u prvom tjednu bolesti, drugi, a ponekad i treći serum treba uzimati u razmacima tijekom naredna 2 do 4 tjedna. U svrhu dijagnostike leptospiroze u pasa uveden je ELISA postupak s pomoću kojeg se otkrivaju protutijela razreda IgG ili IgM. MA titar odgovara titru protutijela razreda IgM u znatno većoj mjeri nego li titru razreda IgG. S pomoću IgM-ELISA postupka otkriva se porast titra protutijela razreda IgM unutar prvog tjedna nakon infekcije, koja dosežu maksimum 14 dana nakon infekcije, a zatim se postupno smanjuju. IgM-ELISA pokazala se znatno osjetljivijom serološkom metodom za otkrivanje protutijela od MA. Naime, psi koji ugibaju u prvom tjednu nakon infekcije imaju visok titar protutijela razreda IgM dok se Ma titar protutijela nije imao vremena povisiti. S pomoću IgG-ELISA postupka otkriva se porast titra protutijela razreda IgG 2 do 3 tjedna nakon infekcije, a maksimalan titar dosežu mjesec dana nakon infekcije. Kombinacijom oba ELISA postupka moguće je razlikovati prirodnu infekciju odn. imunost induciranu cijepljenjem znatno bolje nego li metodom mikroskopske aglutinacije. Korištenjem ELISA postupka u serumu pasa koji su višekratno cijepljeni otkriven je visok titar protutijela IgG razreda te nikakav ili vrlo nizak titar protutijela IgM razreda čak i ako je serum pretraživan u prvom tjednu nakon cijepljenja. Nasuprot tome, MA titar raste paralelno i nakon prirodne infekcije i nakon cijepljenja, iako titar viši od 1:300 koji potraje može upućivati na postojanje infekcije. Također postoji mikroskopski mikrokapsularni aglutinacijski test (MCAT) gdje se sintetski polimer koristi kao nosač stvorenog antigena. Titar seruma u inficiranih pasa s pomoću MCAT poraste za kratko vrijeme nakon infekcije. MCAT titar je u korelaciji s IgM titrom i može otkriti svježu (skoru) infekciju.

Liječenje

Leptospire su osjetljive na sve antibiotike i sulfonamide, a osobito je izražena njihova osjetljivost na streptomicin (aminoglikozid). Pri liječenju treba nastojati provesti terapiju MAGNA STERILISANS što znači aplicirati životinji penicilin (ampicilin) i streptomicin koji se velikim dijelom izlučuju kroz bubrege, a liječenje mora potrajati sve dok ne prestane leptospirurija. Streptomicin je antibiotik koji je apsolutno učinkovit kako u uklanjanju leptospira iz krvi tako i iz epitela bubrežnih tubula. Međutim, streptomicin smijemo davati životinji tek kada se uvjerimo da se funkcija oštećenih bubrega vratila u normalu. U liječenju ljudi s uspjehom se primjenjuje ampicilin i doksiciklin (Vibramycin). Potporna terapija u bolesnih životinja ovisi o jačini infekcije, stupnju oštećenja jetre i bubrega kao i eventualno nastalim komplikacijama. U jako bolesnih životinja očituju se znakovi dehidracije i šoka, a zbog povraćanja i proljeva potrebno je intravenski aplicirati poliionsku otopinu. Oliguriju i anuriju saniramo s pomoću osmotskih diuretika i to i/v aplikacijom 10% glukoze ili manitola. U slučaju da to ne pomaže treba dati i/v dopamin (10 μg/kg).

Profilaksa

Nespecifična profilaksa leptospiroze uključuje uklanjanje stanja u kojem životinje izlučuju uzročnika, no to je gotovo nemoguće zbog brojnih rezervoara i subklinički inficiranih životinja koje izlučuju leptospire mokraćom. Uništavanje glodavaca, poboljšanje okolišnih uvjeta odn. sprečavanje održavanja leptospira u vanjskoj sredini kao i izdvajanje inficiranih životinja. Cijepljenje: bivalentno cjepivo koje sadrži 2 inaktivirana serovara (icterohaemorrhagiae i canicola) koji služe za cijepljenje pasa. Imunizacija takvim cjepivom sprečava pojavu jako izraženih kliničkih znakova bolesti, dakle ne i infekciju, a posljedica je izlučivanje leptospira mokraćom. Adekvatna imunizacija komercijalnim cjepivima sastoji se od 3 do 4 imunizacije u razmacima od 2 do 3 tjedna, a imunost potraje 6 do 8 mjeseci, no ni takav oblik cijepljenja ne sprečava da nakon prirodne infekcije životinje ne izlučuju leptospire mokraćom. Druga vrsta cjepiva je ona proizvedena od vanjske ovojnice leptospira koja je generator leptospirocidne aktivnosti protutijela i komplementa. Takva cjepiva sadrže antigene 5 serovarova, a maksimalan titar protutijela nastaje nakon 2 tjedna poslije jednokratnog cijepljenja. Psi su također zaštićeni od prirodne infekcije i izlučivanja leptospira mokraćom (npr. Duramune, Puppyshot). Titar protutijela razreda IgG primarno odgovornog za zaštitu od infekcije stvara se najmanje godinu dana nakon treće injekcije takvog cjepiva.

Molimo pročitajte upozorenje o korištenju medicinskih informacija.
Ne provodite liječenje bez konzultiranja liječnika!