Krici i šaputanja

Krici i šaputanja
Naslov izvornika	Viskningar och rop
Redatelj	Ingmar Bergman
Producent	Lars-Owe Carlberg
Scenarist	Ingmar Bergman
Glavne uloge	Harriet Andersson Kari Sylwan Ingrid Thulin Liv Ullmann Inga Gill Erland Josephson
Glazba	Johann Sebastian Bach Frédéric Chopin
Snimatelj	Sven Nykvist
Montaža	Siv Lundgren
Distributer	Svensk Filmindustri
Godina izdanja	1972.
Trajanje	91 minuta
Država	Švedska
Jezik	švedski
Proračun	$400,000
Profil na IMDb-u
Portal o filmu

Krici i šaputanja (švedski: Viskningar och Rop) - švedski film u režiji Ingmara Bergmana iz 1972. godine.

U glavnim ulogama su: Harriet Andersson, Kari Sylwan, Ingrid Thulin i Liv Ullmann. Mjesto radnje je vila na kraju 19. stoljeća. Nakon nekoliko neuspješnih eksperimentalnih filmova, „Krici i šaputanja“ bili su komercijalni uspjeh za Bergmana. Film je dobio odlične kritike i pet nominacija za Oscara. Među njima su nominacija za najbolji film, što je rijetkost za film, koji nije na engleskom jeziku.

Filmom „Krici i šaputanja“, Ingmar Bergman vratio se svojim tradicionalnim temama ženske psihe i potrage za vjerom i iskupljenjem. Za razliku od njegovih prijašnjih filmova, u ovom se filmu koriste zasićene boje, pogotovo jarkocrvena. Zbog odličnog prikaza boja i svjetlosti, snimatelj i dugogodišnji suradnik Bergmana, Sven Nykvist dobio je Oscara za najbolju fotografiju.

Radnja

Film govori o dvije sestre, koje se brinu za svoju treću sestru na njenoj samrtnoj postelji u raskošnoj vili. Sestre su distancirane i hladne, ali se bore, da olakšaju svojoj bolesnoj sestri koja umire od raka. U šoku su i strahu od umiranja, kojem svjedoče. Progonjene krivnjom, osamljenošću i ljubomorom, nisu u stanju pružiti pomoć ili barem suosjećanje svojoj sestri u posljednjim trenucima njenog zemaljskog života. Odana i religiozna sluškinja Anna usprkos društvenoj podčinjenosti jedina ostaje čvrsta i staložena do samog kraja. Agonija potencira i ogoljuje složene psihološke i emotivne odnose triju sestara i njihove odane služavke Anne.

U filmu veliku ulogu imaju boje i interijeri te priroda, koji daju upečatljiv doprinos ugođaju filma. Redatelj je filmom propitivao isprazan život više klase i prolaznost ljudskog života. Film sadrži mnoge provokativne scene poput agonije umiranja uz zvijerske krikove, lezbijske prizore, pokušaj samoubojstva i sakaćenje spolnih organa.

Ingmar Bergman kao agnostik, film je upotrijebio kao traženje odgovora na pitanja o smislu života, života nakon smrti, o vjeri, iskupljenju i uskrsnuću. Kada bolesna sestra umre, sestre je razmještaju na krevetu na način, koji podsjeća na Isusovo skidanje s križa, kada ga je Djevica Marija primila u svoje naručje.

Glavne uloge

• Harriet Andersson - Agnes
• Kari Sylwan - Anna
• Ingrid Thulin - Karin
• Liv Ullmann - Maria (i njena majka)
• Anders Ek - Isak, svećenik
• Inga Gill - pripovjedačica
• Erland Josephson -David, liječnik
• Henning Moritzen - Joakim, Marijin suprug
• Georg Årlin - Fredrik, Karinin suprug
• Linn Ullmann - Maria, kao djevojčica