Khami

PREUSMJERI Predložak:UNESCO – svjetska baština

Khami su ruševine drevnog grada, prijestolnice Kraljevstva Butua (1450.-1683.), predkolonijalne države u južnoj Africi. Nalazi se oko 22 km zapadno od grada Bulawayoa u pokrajini Sjeverni Matabeleland u današnjem Zimbabveu i proglašen je nacionalnim spomenikom koji je 1986. godine upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Africi kao "važno arheološko nalazište predmeta iz Europe i Kine koji svjedoče kako je Khami stoljećima bio važno trgovačko središte".

Počeo se graditi oko 1450. godine, u vrijeme kada je napuštena slavna prijestolnica Kraljevstva Zimbabve, Veliki Zimbabvea) i doživio je vrhunac za dinastije Torwa koja je vladala do 1650. god. Tada se Khami rasprostirao u duljinu od 2 km i neke od građevina se mogu lako prepoznati. Kraljevska rezidencija (mambo) se nalazila na središnjem brdu "Sjevernih ruševina" koje se uzdiže iznad terasa s potpornim zidinama. U ovom području su, između ostalih, pronađeni značajni predmeti koji svjedoče o razvijenoj trgovini Kraljevstva Butua: okamina iz porajnja iz 16. st., te Ming porculan, portugalske imitacije kineskog porculana i španjolska srebrnina iz 17. st. O posjeti portugalskih trgovaca svjedoči i monumentalni križ od granitnih blokova na malenom brdu iza rezidencijalne palače, tzv. "Brdo križa".

Kako je ovo područje obilato nekvalitetnijim granitom (laminar) od ostatka Zimbabvea, te zbog izrazito vruće klime i čestih epidemija malarije, graditelji Khamija su izumili jedinstven način gradnje. Značajnije građevine su bile uzdignute na terase suhozida s potpornim zidovima kroz koje je strujao zrak i činio ih svježijima od nizinskog otvorenog prostora. Stanovništvo Khamija je živjelo u malenim kamenim kućama sa slamnatim krovovima, u selima okruženim granitnim zidinama, razbacanima na nekoliko hektara u duljini preko 2 km. U tim selima su postojali brojni uski kameni prolazi i ophodne galerije, pokrivene ili ne, te mnogi ukrasni frizovi u obliku šahovnica ili činova.

Opustošili su ga pobunjeni Rozvi 1683. godine za Carstvo Munhumutapa, još jednu nasljednicu Kraljevstva Zimbabve. Grad nije obnovljen i polako je postao ruševina. Kasnije je ovo područje postalo "kraljevskim rezervatom" naroda Ndebele i kraljevstva Matabeleland (cijeli istočni Zimabbve). Ruševine su otkrili Europljani tek 1894. godine nakon smrti kralja Lobengula, a istraživanja su otpočeli u 20. stoljeću David Randall-MacIver, Gertrude Caton-Thompson, i ne tako davno K. R. Robinson^[1]. No, rodezijska rasistička vlada nije dopuštala arheolozima istraživanje jer je negirala mogućnost da je autohtono crnačko stanovništvo moglo izgraditi išta znamenito^[2]. Nakon stjecanja neovisnosti 1979. godine, Zimbabvanci su ga proglasili nacionalnim spomenikom.

Ruševine Khamija
Monumentalni prolaz
Potporni zidovi palače
Stube palače

Izvori

↑ Kevin Shillington, Encyclopedia of African History, Vol. 1., London: Routledge, 2004., str. 1912. ISBN 1-57958-245-1.
↑ Antoon De Baets, Censorship of Historical Thought: a World Guide 1945-2000., 2002., London: Greenwood Press. pp. 621–625. ISBN 0313311935.

Robert Gwinn, Peter Norton i Philip Goetz, The New Encyclopedia Britannica. 2., Encyclopedia Britannica, Inc. 1989. str 689. ISBN 0-85229-493-X.
Peter Garlake, Early Art and Architecture of Africa, Oxford: Oxford University Press, 2002. ISBN 0-19-284261-7.

Vanjske poveznice

[1] Kevin Shillington, Encyclopedia of African History, Vol. 1., London: Routledge, 2004., str. 1912. ISBN 1-57958-245-1.

[2] Antoon De Baets, Censorship of Historical Thought: a World Guide 1945-2000., 2002., London: Greenwood Press. pp. 621–625. ISBN 0313311935.

[1]

[2]