Karlo Ivan od Dietrichsteina
| Karlo Ivan | |
|---|---|
| knez | |
 | |
| knez od Dietrichsteina-Nikolsburga | |
| Vladavina | 1784. – 1808. |
| Prethodnik | Karlo Maksimilijan |
| Nasljednik | Franjo Josip |
| Puno ime
Karl Johann Baptist Walther Sigismund Ernest Nepomuk Alois | |
| Rođenje | 27. lipnja 1728. Nikolsburg |
| Smrt | 25. svibnja 1808. (79 god.) Beč, Austrijsko Carstvo |
Knez Karlo Ivan od Dietrichsteina (Karl Johann Baptist Walther Sigismund Ernest Nepomuk Alois; Nikolsburg, 27. lipnja 1728. – Beč, 25. svibnja 1808.) bio je njemački plemić iz kuće Dietrichstein, koji je bio VI. knez (fürst) od Dietrichsteina-Nikolsburga, kao i kneževski grof (gefürsteter Graf) od Taraspa te barun od Hollenburga, Finkensteina i Thalberga.
Životopis
Rođen je u Nikolsburgu (iako pojedini izvori navode Beč), kao najstariji sin Karla Maksimilijana, 5. kneza od Dietrichsteina, i grofice Marije Anne Khevenhüller-Aichelberg-Hohenosterwitz (1705. – 1764.).[1] Školovao se u Beču, a potom je s bratom Franzom de Paulom 1749. započeo studij prava na Sveučilištu u Leipzigu. Uslijedilo je uobičajeno veliko obrazovno putovanje Europom, preko Hannovera, Nizozemske, Belgije i Italije, nakon čega su se 1752. vratili na carski dvor.[2]
Kao najstariji sin i nasljedni princ Karlo Ivan postao je tajni konferencijski ministar, dok je brat stekao dvorski naslov Kämmerer. Godine 1756. poslan je u diplomatsku misiju u Dansku, gdje je sudjelovao u sklapanju primirja protiv Pruske.[2] Tijekom boravka u Danskoj uspostavio je blizak kontakt sa slobodnim zidarstvom.[3]
Godine 1763. boravio je u Berlinu, gdje je s Fridrikom II. raspravljao o investituri nadvojvode Josipa za cara Svetog Rimskog Carstva. Po povratku u Beč bio je obilno nagrađen.[2]
Unatoč početnoj nevoljkosti prema braku, Karlo Ivan se, zahvaljujući posredovanju prijatelja Franza Moritza von Lacyja, zaljubio u groficu Mariju Christinu od Thun und Hohensteina (1738. – 1788.). Vjenčali su se u siječnju 1764. na carskom dvoru, uz prisutnost cara Franje I. i carice Marije Terezije. Nakon vjenčanja živjeli su u Beču.[2]
Zajedno s Franzom Xaverom Wolfgangom von Orsini-Rosenbergom i Franzom Moritzom von Lacyjem, Karlo Ivan je bio blizak prijatelj i pouzdanik budućeg cara Josipa II., kojeg je pratio na putovanjima, uključujući i Italiju 1769. Kao nagradu za službu, 1767. primljen je u austrijski ogranak Reda zlatnog runa kao 782. vitez tog reda.[2]
Godine 1769. otac mu je povjerio upravu nad češkim i šleskim posjedima Dietrichsteina. Ipak, Karlo Ivan većinu je vremena provodio na dvoru i u istraživanju ezoterije, dok je upravljanje imanjem vodila njegova supruga. Godine 1781. preuzeo je i upravu nad Nikolsburgom, a 1782. prodao šleske posjede nakon što su prešli pod prusku vlast. Nakon velikog požara koji je 14. rujna 1784. uništio Nikolsburg, stalno se preselio u Beč. Supruga mu je umrla 1788. u Židlochovicama.[2]
Karlo Ivan je 1777. imenovan starješinom lože. Od 1780. aktivan je u rozenkrojcerskom pokretu. Godine 1784. postao je i veliki majstor Velike zemaljske lože Austrije. Bio je poznat po istraživanjima alkemije; njegova privatna knjižnica obilovala je slobodnozidarskim, ezoterijskim i alkemičarskim djelima, od kojih se dio kasnije našao u Lipníku nad Bečvou.[3]
U Moravskoj je osnovao i vodio lovački red "Diana Cacciatrice", čiji su članovi nosili mala lovačka obilježja s zeleno-bijelom vrpcom te se redovito sastajali u Kupařovicama.[2]
Kraj njegove vladavine obilježila je duševna bolest. Tijekom Napoleonovih ratova Nikolsburg su 1798. prešle ruske trupe generala Aleksandra Suvorova; pregovore o sigurnom prolazu vodio je njegov sin Franjo Josip. Mirom u Lunévilleu (1801.) Karlo Ivan izgubio je grofoviju Tarasp, koja je pripojena Švicarskoj, a zauzvrat je dobio okrug Neu-Ravensburg. Godine 1802. naslijedio je titule i posjede svog daljeg rođaka, grofa Leslieja, nakon čega je obiteljsko ime postalo Dietrichstein-Proskau-Leslie.[2]
Unatoč političkim previranjima, Karlo Ivan je uglavnom bio nezainteresiran za upravljanje imanjima; sinovi su ga pokušali staviti pod skrbništvo. Ipak, 1802. iznenada se ponovno oženio, za 29 godina mlađu Mariju Annu von Baldtauff.[2]
Preminuo je u Beču u 79. godini, a pokopan je u obiteljskoj grobnici u Nikolsburgu.[2]
Izvori
- ↑ Dietrichstein-Proskau, Karel Maximilian *1702 † 1784. historickaslechta.cz 0. Pristupljeno 2025-12-02.
- ↑ 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 Dietrichsteinové v Mikulově - Jan Karel – 6. kníže Dietrichstein, hrabě Proskau-Leslie. rmm.cz 0. Pristupljeno 2025-12-02.
- ↑ 3,0 3,1 • Parametar
typenije dopušten u klasijournal
• Parametarurlnije dopušten u klasijournal