| Kapibara | |
|---|---|
_2560x1600.jpg) Kapibara (Hydrochoerus hydrochaeris) | |
| Status zaštite | |
 Status zaštite: Najmanja zabrinutost (lc) | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Animalia |
| Koljeno: | Chordata |
| Potkoljeno: | Vertebrata |
| Razred: | Mammalia |
| Red: | Rodentia |
| Podred: | Hystricomorpha |
| Porodica: | Caviidae |
| Potporodica: | Hydrochoerinae |
| Rod: | Hydrochoerus |
| Vrsta: | H. hydrochaeris |
| Dvojno ime | |
| Hydrochoerus hydrochaeris (Linnaeus, 1766.) | |
| Raspon | |
 Rasprostranjenost kapibara | |
Kapibara ili vodenprase (la. Hydrochoerus hydrochaeris), u španjolskom jeziku poznata i pod imenima capibara, chigüiro, carpincho i majas je najveća živuća vrsta glodavca na svijetu, poluvodeni sisavac. Sisavci srodni kapibari su aguti, činčile i morsko prase. Njeno ime dolazi od riječi Kapiÿva iz gvaranskog jezika, što znači "vlasnik trava". Njezino znanstveno ime, hydrochaeris, u grčkom jeziku znači "vodena svinja". Nastanjuje vlažna područja Južne Amerike a građom tijela i semiakvatičkim načinom života pokazuje izvjesnu sličnost s vodenkonjima
Građa tijela i krzno
Imaju bačvasto tijelo i kratku glavu s crvenkastosmeđim do sivim krznom na gornjem dijelu tijela i žućkastosmeđim na donjem. Neke jedinke imaju crne pjege na licu, vanjskim dijelovima nogu i trupu. Dlake krzna duge su od 30 do 120 milimetara, no mjestimično mogu biti tako rijetke, da se nazire gola koža.
Odrasle životinje dogačke su od 100 do 130 centimetara, a u ramenima su visoki od 50 do 60 cm. Mužjaci su prosječno teški 50, a ženke 61 kilogram. No, težina im se može kretati u rasponu od 27 pa do 80 kilograma. Tijelo im je bez repa, a imaju 20 zubi. Stražnje noge su neznatno duže od prednjih, a njuška joj je tupa s očima, nosnicama i ušima pri vrhu glave. Prednje noge završavaju s četiri a stražnje sa tri prsta. Prsti, zadebljani slično kopitima, povezani su plivaćim kožicama. Ženke su neznatno teže od mužjaka.
Rasprostranjenost i životni okoliš
Područje rasprostranjenosti se dijeli na dva dijela. Manji dio je u istočnoj Panami, na sjeveru Kolumbije i sjeverozapadnom dijelu Venezuele. Veći dio je gotovo cijela Južna Amerika istočno od Anda i proteže se od istoka Venecuele sve do Urugvaja i sjeveroistoka Argentine. Sukladno ovako podijeljenom području rasprostiranja, vrsta se dijeli na dvije podvrste: Hydrochoerus hydrochaeris isthmius u manjem, sjeverozapadnom dijelu i rastom je nešto manji nego Hydrochoerus hydrochaeris hydrochaeris koji je rasprostranjen u najvećem dijelu Južne Amerike istočno od Anda.
Nastanjuju različite životne okoliše, no uvijek moraju odgovarati određenim zahtjevima. Moraju se nalaziti u blizini jezera, rijeke, močvare ili šume mangrova. Pored toga, mora u blizini biti čvrsta podloga kao mjesto za spavanje, gdje je poželjna i gusta vegetacija zbog zaštite. Rado se hrane na travnatim savanama. Najgušće nastanjuju prostrana vlažna područja kao što je Pantanal i naplavna područja kroz koja teče Orinoco. Uglavnom nastanjuju nizinska područja, no ima ih i u područjima do 1.300 metara nadmorske visine. Za razliku od drugih vrsta životinja u ovim područjima, kapibare dobro podnose (do određene mjere) promjene u okolišu koje su rezultat ljudskih aktivnosti, pa tako mogu preživjeti i na plantažama ili stočnim pašnjacima.
Način života
Aktivnost
Kapibare su aktivne pretežno u sumrak i svitanje. Najtopliji dio dana provode u mlakama ili plitkoj vodi. Noću se povlače u gustiš, ne kopaju nikakva skloništa. U područja gdje ih ometaju ljudi, aktivnosti premještaju na noć.
U slučaju opasnosti, mogu vrlo brzo trčati, no ako je moguće, bježe u vodu. Izvrsno plivaju, i gotovo potpuno zaranjaju u vodu, iz koje izviruju samo oči i vrh nosa. Ponekad se skrivaju u gustu vodenu vegetaciju. Pored toga, mogu prijeći i veće udaljenosti roneći. Duboka voda im služi samo za bijeg, većina aktivnosti odvija se u plićinama ili na tlu.
Socijalno ponašanje
Kapibare žive u skupinama koja se mogu sastojati od jednog para s potomcima, ili od više odraslih jedinki. Veličina skupine kreće se 10 do 30 jedinki (ponekad i do 100)[1]. Povremeno se može sresti i ponekog samotnjaka. To su gotovo uvijek odrasli mužjaci.
Brojnost i način života takve skupine ovisi o godišnjem dobu i okolišu. U kišnom razdoblju kapibare se razilaze na veće područje, pa tako opada broj jedinki okupljenih u pojedine skupine. U to vrijeme životinje jedu i skupljaju masne rezerve, u to vrijeme uglavnom podižu mladunce. Za vrijeme trajanja sušnog razdoblja, kapibare se okupljaju oko većih rijeka i jezera, pa se oblikuju i veće skupine. Smrtnost im je u to vrijeme povećana zbog slabije prehrane i bolesti, a gubitak mogućnosti skrivanja u bujnoj vegetaciji povećava i broj žrtava od grabežljivaca.
Porodičnu ili veću skupinu vodi dominantni mužjak[2], i taj položaj često zadržava više godina. Uz njega je jedna ili više ženki s mladuncima, a u skupini mogu biti i drugi, ali podređeni mužjaci. Hijerarhija grupe je u pravilu stabilna, a uspostavlja se, dijelom i agresivnim borbama.
Skupina nastanjuje područje veličineod 80 do 200 hektara, no zadržavaju se najčešće u središnjem području od 10 do 20 hektara. Taj dio brane od drugih pripadnika iste vrste[3]. Područje obilježavaju mirisnim žljezdama koje su kod mužjaka iznad nosa, a oba spola ih imaju i u analnom području.
Kapibare se sporazumijevaju čitavim nizom različitih glasova. Glasanjem pokazuju podređenost, dominaciju ili zadovoljstvo, ali i signaliziraju opasnost i strah[4].
Razmnožavanje
Kapibare su spolno zrele s 22 mjeseca, a gestacija traje 130-150 dana. Najčešće okoti oko 4 mladunca, katkad između 2 i 8. Parenje može biti jednom godišnje (Brazil) ili više puta (Venezuela, Kolumbija). Mladunci su izraženi potrkušci.
Izvori
- ↑ Kapibara British Broadcasting Corp.: Science and Nature: Animals
- ↑ Činjenice o kapibarama Smithsonian National Zoological Park
- ↑ O kapibarama
- ↑ Kapibara British Broadcasting Corp.: Science and Nature: Animals
Drugi projekti
 | U Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Kapibara |
 | Wikivrste imaju podatke o: Kapibarama |