Josef Hoffmann
| Josef Franz Maria Hoffmann | |
| secesija | |
|---|---|
| Josef Hoffmann Fotografija iz 1902. godine | |
| Rođenje | Brtnice, Austro-Ugarska, 15. prosinca 1870. |
| Smrt | Beč, Austrija, 7. svibnja 1956. |
| Vrsta umjetnosti | arhitektura - dizajn |
| Praksa | Bruxelles, Beč |
| Utjecao | Bečka secesija |
| Utjecali | Karl von Hasenauer, Otto Wagner |
| Poznata djela | Palača Stoclet Hôtel Tassel Hôtel van Eetvelde Hôtel Solvay |
| Nagrade | Počasni doktorat Tehnološkog sveučilišta u Beču (1951.), Medalja Rudolfa Diesela (1966.) |
Josef Hoffmann (15. prosinca 1870. - 7. svibnja 1956.) bio je austrijski arhitekt, dizajner i poduzetnik; suosnivač društva Wiener Werkstätte i jedan od vodećih osoba bečke secesije. Njegov utjecaj na modernu arhitekturu 20. stoljeća bio je izniman.
Njegova Palača Stoclet u Bruxellesu je 27. lipnja 2009. godine upisana na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi kao „jedna je od najraskošnije uređenih kuća u stilu moderne na početku 20. stoljeća”.[1]
Život i djelo
Djetinjstvo i obrazovanje
Franz Josef Maria Hoffmann rođen je 15. prosinca 1870. u Pirnitzu (današnje Brtnice), u Moravskoj (Austro-Ugarska, danas Češka). Njegova majka bila je Leopoldine Tuppy (1846.-1906.), a otac Josef (1835.-1903.), gradonačelnik Pirnitza, bio je istaknuti tekstilni industrijalac koji je radio za tvornicu vune kneževske obitelji Collalto, lombardskog podrijetla. Mladiću je bila predodređena odvjetnička karijera, ali brzo su ga privukle industrijske tehnike i obrtništvo; stoga je upisao „Državnu školu primijenjenih umjetnosti” (Staatsgewerbeschule) u Brnu. Njegov kolega iz razreda bio je Leopold Bauer, koji će također postati slavni arhitekt moderne.[2]
Hoffmann je potom, kao dio svoje nacionalne službe (1891.), radio u vojnom građevinskom uredu u Würzburgu, a zatim je između 1892. i 1895. studirao na Bečkoj akademiji likovnih umjetnosti, pohađajući predavanja Feliciana Myrbacha, prije nego što se specijalizirao za arhitekturu kod Karla von Hasenauera i posebno Otta Wagnera. Godine 1896. otpočeo je jednogodišnje diplomsko putovanje u Italiju, s kojeg se vratio s prvom nagradom (Staatsreisestipendium) i pod dubokim dojmom kubičnih kuća s ravnim krovovima i glatkim pročeljima koje je otkrio u rimskom selu.[3]
Bečka secesija (1897.-1905.)
U Wagnerovom ateljeu upoznao je Josepha Mariu Olbricha, s kojim je 1897. osnovao Bečku secesiju, udruženje umjetnika kojem su se, između ostalih, pridružili: Gustav Klimt, Koloman Moser i Alfred Roller. Oni su formirali vrlo aktivnu skupinu, predvodeći bečku modernu, koju je Hoffmann napustio 1905. godine.
Godine 1899. postao je profesor na Kunstgwerbeschule (danas Akademija primijenjenih umjetnosti) u Beču, poziciju koju je obnašao do 1936. godine. Dekorater Jacques-Émile Ruhlmann i dizajner Paul Poiret bili su među njegovim studentima. Godine 1901. car Franjo Josip I. proglasio ga je vitezom.
Wiener Werkstätte (1903.–1932.)
Godine 1903., zahvaljujući bankaru Fritzu Wärndorferu, osnovao je s Kolomanom Moserom Wiener Werkstätte , privatnu proizvodnu radionicu koja je obuhvaćala sve aspekte arhitekture, dekoracije, mode, dizajna i mnogih drugih područja koja spajaju umjetnost i obrt (primijenjene umjetnosti). Sa sjedištem u Beču, tvrtka je nastavila s radom do 1932., otvarajući podružnice diljem svijeta i zapošljavajući desetke dizajnera, proizvodeći tisuće predmeta, a da ne spominjemo zgrade i prostore, kojima je u potpunosti upravljala.
Godine 1906. Hoffmann je nadgledao svoj prvi veliki projekt, sanatorij u Purkersdorfu. Zahvaljujući kontaktima s Adolpheom Stocletom, ravnateljem Austro-belgijske željezničke tvrtke, koja je upravljala Aspangbahnom u Austriji, između 1905. i 1911. izgrađena je palača Stoclet (Bruxelles). Također je projektirao brojne privatne rezidencije, posebno u Beču između Steinfeldgasse i Wollergasse. S vremenom je njegov stil postajao sve suzdržaniji, sve se više usredotočujući na funkcionalne zgrade. Godine 1906. postao je član Deutscher Werkbunda („Njemačkog udruženja arhitekata”), a zatim 1912. Österreichischer Werkbunda „(Austrijskog udruženja arhitekata”).
Josef Hoffmann je također dizajnirao namještaj (uključujući Sitzmachine, 1905.), stakleno posuđe, metalne predmete, keramiku i tkanine.
Godine 1927. bio je austrijski dopisnik Američkog instituta arhitekata (American Institute of Architects, AIA).
Anschluss i nacizam (1938.-1945.)
U biti apolitične prirode, Hoffmann u ožujku 1938. pozdravlja Anschluss (Njemačku nacističku aneksiju Austrije), jer je u njoj vidio obećanje gospodarskog oporavka i oživljavanja svoje arhitektonske prakse, kako je obećavao novi režim. Iako je nacistički ideolog Paul Schmitthenner njegov stil oklevetao kao stil „degenerativnog dekorativnog umjetnika”, novi čelnici zemlje nastojali su iskoristiti Hoffmannov rad. Jedina značajna zgrada iz ovog razdoblja je njemačko veleposlanstvo (Deutsche Botschaft) u bečkoj četvrti Rennweg (1938. – 1945.), koje je postalo Haus der Wehrmacht („Dom oružanih snaga”), iako se nije strogo pridržavalo službenih dizajnerskih načela režima. U njoj je bilo i nekoliko njegovih dekorativnih predmeta. Ova zgrada kasnije je služila kao sjedište britanskog Ministarstva vanjskih poslova , ali je potom srušena nakon što je teško oštećena bombardiranjem.[4]
Kasnije godine i smrt (1945.-1956.)
Nakon Drugog svjetskog rata, Hoffmann je obnašao razne službene dužnosti, uključujući predsjednika Austrijske generalne komisije za Venecijanski bijenale i člana Austrijskog umjetničkog senata (Österreichischer Kunstsenat). Godine 1950., s Albertom Parisom Güterslohom, osnovao je „Federaciju modernih likovnih umjetnika” u Austriji. Također 1950. primio je „Križ komandanta Talijanske Republike”, a kasnije i Veliku austrijsku državnu nagradu (Großer Österreichischer Staatspreis). Između 1949. i 1954. nadgledao je projektiranje velikih stambenih kompleksa u Beču.
Umro je 7. svibnja 1956. godine u Beču i sahranjen je na Središnjem bečkom groblju (Wiener Zentralfriedhof) .
Osobni život i ostavština
Hoffmann je bio dvaput oženjen. Godine 1903. oženio se Annom Hladik (rođenom 1880.) s kojom je imao sina Wolfganga (1900. – 1969.), koji je postao arhitekt. Razveli su se 1922., a 1925. oženio se Carlom Schmatz (rođenom 1894.) koja je bila model za Wiener Werkstätte.
Njegova udovica, Carla Hoffmann, povjerila je prava na suprugove dizajne tvrtki Wittmann Möbelwerkstätten koja je 1970-ih počela ponovno izdavati „Hoffmannov namještaj”, poput poznate fotelje Kubus. Njegova rasvjetna tijela ručno izrađuje bečka tvrtka Woka pod licencom „Zaklade Josefa Hoffmanna”.[5]
- Hoffmanov namještaj
-
Kabinet za fotografije (1902.)
-
Prilagodljivi stolac Sitzmachine (1905.)
-
Naslonjač Kubus (1910.), reizdanje.
-
Hoffmannov dizajn (1904.-1908.)
-
Stolac za Caberet Fledermaus (1906.–1914.)
Od 2006. dvije institucije zajednički upravljaju Muzejom Josefa Hoffmanna u Brtnicama, koji sadrži stalnu zbirku i povremene izložbe o Josefu Hoffmannu i njegovim suvremenicima.
Austrijska poštanska služba je 2007. godine, u seriji posvećenoj Jugendstilu, izdala prigodnu marku, detalj ogrlice koju je 1916. dizajnirao Josef Hoffmann, a koja se čuva u MAK-u u Beču. MAK je organizirao više izložbi njegovih radova, 1987. u Beču, 1992. u Brtnicama u suradnji s Moravskou galerijom u Brnu, koja je kasnije prikazana u New Yorku i 2022. u Beču.
Izvori
_1905_circa_01.JPG){kind=link}
.jpg){kind=link}
- Ovaj članak je djelomično ili u cijelosti preuzet iz članka na njemačkoj Wikipediji pod naslovom Josef Hoffmann (Architekt) (nje.)
Vanjske poveznice
- Muzej Josefa Hoffmanna, Brtnice (Češka) (eng.)
- Hoffmann, Josef, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 3. srpnja 2026.
- ↑ Stoclet House na službenim stranicama UNESCO-a (eng.) Pristupljeno 3. srpnja 2026.
- ↑ Josef Hoffman, biografija na Architektenlexiconu (fra.) Pristupljeno 3. srpnja 2026.
- ↑ Thomas Chorherr (ur.), Josef Hoffmann, Große Österreicher, Verlag Carl Ueberreuter, Beč, 1985.
- ↑ Eduard F. Sekler, Josef Hoffmann. Arhitektonsko djelo, Monographie und Werkverzeichnis, Residenz Verlag, Salzburg/Beč, 1982., str. 220.
- ↑ Službena web stranica tvrtke Woke (nje.) Pristupljeno 3. srpnja 2026.